Moglo ti je biti i dobro

I belong on the shore
Hustlin’ nickels and dimes
‘Cause it ain’t long before it’s gone
You might as well have a good time

Moj gramofon je odavno van funkcije, nije više čak ni na svom starom mestu. Ali, ploče ne dam da se pomeraju: sve može napolje ako tako mora da bude, ali ploče će biti poslednje. Volim ponekad da pročeprkam po toj svojoj staroj, nevelikoj fonoteci od tristotinjak velikih vinila. Kao i u slučaju nekih mojih oldvejverskih saboraca, svaka ploča ima neku priču i ja ih se često setim, ne bez nostalgičnog uzdaha… Ali, bez patetike: te naše vinilne vitrine su dobar izvor priča za ove stranice i to je ovih godina jedino bitno.

Baš tako se desilo i pre dan-dva, dok sam čeprkao nešto po obližnjim fiokama: pao mi je pogled na jednu prepoznatljivu plavu riknu omota LP ploče i setio sam se albuma koji nisam slušao odavno. Pustio sam ga ponovo, onako sa merakom, na mediju koji mi je poslala tetka iz Kalinjingrada, da bih se pred kraj setio zašto toliko volim glas Davida Crosbyja i te neopisive vokalne harmonije koje je pravio sa Nashom i Stillsom.

Auh… I kao što rekoh.

Nastavite sa čitanjem… “Moglo ti je biti i dobro”

Zaigraj!

Ponekad na Cevki naletim na snimke od kojih mi odmah zaigra srce. Po televizijskim arhivama svašta može da se pronađe, a neki dobri ljudi vole da svoja otkrića podele sa celim svetom. Na tome im hvala i ovoga puta, jer 1966. godine, kada je ovaj video snimljen, još uvek nisam imao gramofon. A o gledanju snimaka sa koncerata mogao sam samo da sanjam. Nema veze što je video crno beli, tehnički nesavršen – u ovih pet minuta je kristalno jasno zbog čega “produkcija” nikada neće moći da zameni emociju i energiju ako su majstori na pozornici.

Kao ova trojica… koje ne treba posebno predstaviti.

Nastavite sa čitanjem… “Zaigraj!”

Једна од пре: шта овде пише?

План је био да дочек буде фото сафари. Успут је требало да испробам докле тај блиц уопште добацује, пошто у спецификацијама спомиње неких сулудих 60 метара при ИСО 100, вероватно кад призумира до краја. Дакле, правац град и осврћи се.

Испало је да је први улов наишао и пре него што сам извадио блиц. На прилазу мосту нов графит, на истом оном месту где смо већ више пута били.

(велика је широка 2625 пиксела, ово је фотокрп)

Ово је отприлике гранични прелаз између центра (који се завршава мостом) и кинеске четврти (што је житни трг, где у свако доба има између пет и осам кинеских дућана – један је неко време био у тој жутој кући преко пута). Дућан иза мојих леђа, који баца овако добро светло из излога, није тај него од оне друге врсте, спортска обућа чувених марака за које никад нисам чуо.

Nastavite sa čitanjem… “Једна од пре: шта овде пише?”

Uključi me

Za The Tubes sam saznao iz muzičkih novina koje su sredinom sedamdesetih pisale o novoj senzaciji koja dolazi iz Amerike. Novinar Melody Makera je oduševljeno pisao o njihovom nastupu i tvrdio da su oni “nova stvar” koja će dobro prodrmati njihovu muzičku scenu. I zaista, nekoliko meseci kasnije, uspeo sam da čujem njihovu najpoznatiju pesmu. U muzičkom smislu, “White Punks on Dope” nije bila ništa epohalno novo, ali je jasno ukazivala da ovi momci itekako dobro znaju da se zajebavaju.

Baš kao i pojedini uvrnuti Englezi.

Nastavite sa čitanjem… “Uključi me”

Božićna čestitka od prostitutke iz Mineapolisa

Kada slušate muziku Toma Waitsa, postoji mogućnost da osetite karakterističnu memljivu mešavinu mirisa novembarske magle, vlažnjikavog uglja u furuni, dima jeftinog duvana pod tavanicom i kiselkastog piva prosutog po prljavom patosu, kao da stojite na pragu neke polumračne kafane u predgrađu. Štaviše, javiće se i slika koja prati taj miris i vi ćete poželeti da uronite u nju, a čak ni misao o tome da biste na tom mestu mogli doživeti nešto zbog čega ćete pre ili kasnije zažaliti ne bi bila dovoljna da se okrenete i brzim koracima se izgubite niz mračnu ulicu.

Nastavite sa čitanjem… “Božićna čestitka od prostitutke iz Mineapolisa”

Buntovnica

Pre nekoliko godina, listajući Rolling Stone, najozbiljniji američki muzički časopis, naišao sam na hvalospeve za pesmu “Emmylou”. Kako znam samo za jednu meni veoma važnu ženu koja nosi to ime, ni sekunda mi nije bila potrebna da kliknem na video. Ugledao sam dve klinke koje se muvaju po pustinji Arizone i pevaju:

Oh the bitter winds are coming in
And I’m already missing the summer
Stockholm’s cold but I’ve been told
I was born to endure this kind of weather
When it’s you I find like a ghost in my mind
I am defeated and I gladly wear the crown

I’ll be your Emmylou and I’ll be your June
If you’ll be my Gram and my Johnny too
No, I’m not asking much of you
Just sing little darling, sing with me

What the fuck!! Jesu klinke, ali imaju dobre uzore. Winking smile

Nastavite sa čitanjem… “Buntovnica”

O čemu je cvrkutala Žar-ptica dok nismo pazili

Pravo da vam kažem, dugo sam se dvoumio da li da upotrebim ovaj snimak kao predmet rubrike. Da se ne uvredite: većina slušalaca ne želi da se izlaže ovolikoj količini muzike po jedinici vremena. Ako baš hoćete, i ja moram da biram kad i kako ću sebe da izložim nečemu poput ovog; ne uspeva mi baš uvek. No, trik je u tome što ovde nema kockanja: veliki ulog najčešće vrati i veliku dobit, što beše i u ovom slučaju. A to je nešto što ne bih hteo da vam objašnjavam čak i kad bih bio sposoban za to.

Iz ove kože se ne može: jeste nedelja popodne, ali nema odmora. Jer, danas slušamo muziku Igora Stravinskog.

I što bi rekao onaj armunikaš: mi se izvinjavamo.

Nastavite sa čitanjem… “O čemu je cvrkutala Žar-ptica dok nismo pazili”

Digni ruku

Cevka, sem što se može da bude još jedna od zaluđica ako nemate mere, pokazala se, ponekad, vrlo korisnom. Nikada ne znate ko će i kada izvući neki prastari snimak iz budžaka, a neki od njih su naprosto fascinantni!

Puštajte odmah!

A ja ću da se pozabavim backgroundom. Nerd smile

Nastavite sa čitanjem… “Digni ruku”

Heya

Odlazak na pijacu, što se podrazumeva da radi svaki dobar domaćin, predstavlja neki vid zabave za mene. O diskusijama sa seljacima sam već pričao, a druga strana koja me zabavlja su susreti sa nekim ljudima koji se, uglavnom, samo tu dešavaju. Razmeni se po koja reč, pitamo se za decu i zdravlje i nastavimo svaki svojim putem. Ovde nedelje sam naleteo na starog poznanika sa kim imam malo šta zajedničko. I on je naložen na muziku, ali je ostao u prošlosti – još uvek je u potrazi za najdužom solo deonicom gitarističkih heroja, a uporno tvrdi da se nikada neće svirati tako dobra muzika kao što je to bilo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih.

Mnogo puta smo se na ovom mestu uverili da to nije tačno. Nerd smile

Nastavite sa čitanjem… “Heya”

Pokid’o

Kad dođe vreme da pred Svetim Petrom položim račune o svom životu, moći ću da mu kažem, i to sa ponosom ako mi bude dozvoljeno, da sam neko vreme provela svirajući ritam-gitaru u bendu sa Albertom Leejem.

Emmylou Harris

Postoje neki veoma posebni ljudi na muzičkoj sceni koji bi, da je pravde i poštovanja zasluge, stekli mnogo veću slavu. Kombinacija sviračke veštine, besprekornog baratanja muzičkom literaturom preko svake granice žanra i uticaja koji su imali na druge oko sebe sugerišu isto, ali ta imena ostaju dobro poznata samo nama, ludacima koji volimo da čeprkamo po faktografijama, kao i muzičarima, koji često navode svoje uzore i na razne načine im uzvraćaju dug; šira publika uglavnom ostaje nesvesna njihovog doprinosa.

Jedan od takvih ljudi je i Albert Lee, fenomenalni engleski gitarist koji na samom početku ovog video-zapisa daje ključ svog položaja u muzičkom svetu.

Stvar je jasna: čovek nije dozvolio da mu slava pomuti pamet. Oduvek je želeo da svira, a zlatni gral kojem stremi nije novac, nego nekakva hipotetička najbolja svirka na sceni, kojoj namerava da teži dok god bude mogao da svira.

Nastavite sa čitanjem… “Pokid’o”