Psihodelični ratnici (nestaju u dimu)

Hawkwind su oduvek radili šta su hteli, a to rade i danas. Interesantno je da ih kao uzore ravnopravno pominju punkeri, kao i hard i prog rockeri. Pomalo blesavo, zar ne?

Još za gimnazijskih dana, između dečaka koji se pale na muziku došlo je do razmimoilaženja. Ona srednja struja čvrsto se držala svetog trojstva Led Zeppelin, Black Sabbath i Deep Purple, dok je malobrojnija, kojoj sam i ja pripadao, pokušavala da čuje i nešto drugo. Slušali smo mi i pomenute grupe, danas o njima ne mislim ništa loše i smatram ih vrlo značajnim. No, onako mladi i napaljeni, opijeni novim zvucima koje su proizvodili retki sintisajzeri, kada smo želeli da protresemo bubne opne čvršćim zvukom radije smo posezali za Hawkwindom.

Nekako nam se njihova muzika činila interesantnijom.

Nastavite sa čitanjem… “Psihodelični ratnici (nestaju u dimu)”

Opasne vode

Debitantski album J. R. Augusta će za mnoge biti veliko otkrovenje, jer je prepun emocija i odličnih pesama. Regija mu polako postaje tesna: čini nam se da mu se smeši i internacionalna karijera.

Čudesni svet J.R. Augusta sam otkrio sasvim slučajno. Verujem da je bio u pitanju neki neobjašnjivi sinhronicitet jer me je njegova muzika očarala na prvo slušanje. Na neki način se ponosim time što sam prepoznao njegov talenat i napisao prvi tekst pre nešto više od pet godina. Zatim je sledio drugi, pa treći… Sve u iščekivanju da će, napokon, snimiti i album koji će ga predstaviti publici u pravom svetlu.

Stvari su se odvijale poprilično traljavo.

Izdavači nisu bili preterano zainteresovani za relativno anonimnog autora, a on sam nije hteo da pravi kompromise sa njima želeći da zadrži kreativnu kontrolu. No, nije sedeo skrštenih ruku.

Nastavite sa čitanjem… “Opasne vode”

Заувек без бољег наслова

како јој се глас ломи на неким местима, све мислим да јој се нешто дешава са грлом и да неће моћи дуго овако

Увек је била, у најбољем случају, звезда број два на том рокерском небу. Кад је Јосипа Лисац прешла у неке друге воде и штогод се одмакла од своје рокерске прошлости, она је остала иста она Зденка Ковачичек, краљица клупске свирке. Не сећам се да сам је икад видео пред симфонијским оркестром. Није она риба за ту воду.

Зато се појавила тамо где Јосипа никад није: на другом Бум фестивалу, 1973. Штета што се нико није сетио да сними слику, ал’ бар имамо албум.

Наслов је… стопедесетседма варијанта оног “за сада без доброг наслова”. Пука егзибиција, где ем бенд показује шта уме, ем се њој пружа прилика да се размахне гласом. Шта, има реч “тема” у наслову? То је само у излогу, ово није тематски комад. Ово је… разигравање. А то “број један” је можда мали миг Дади Топићу, који је претходне године објавио “Пјесму #3″… То нумерисање радова је ваљда зараза коју су ухватили дружећи се са фотографима. Тада је било нормално да цела серија фотки има исти назив, па онда на изложбу стигне “Весна #23”.

Nastavite sa čitanjem… “Заувек без бољег наслова”

Kelpie

Jubilarna izdanja nekih poodavno objavljenih albuma dobra su prilika da preispitamo svoj odnos prema tom sadržaju. Ovom prilikom, zahvaljujući izdašnom dodatnom materijalu izdatom pored svežeg remiksa osnovnog albuma, preispitujemo koliko je zaista taj album slab u odnosu na prethodne, kao što o njemu često mislimo.

U vreme dominacije punka i New Wavea već etablirane velike grupe su se našle u problemu. Bilo je potrebno zadržati publiku u trentku kada mediji nisu bili na njihovoj strani. Često su ih predstavljali kao dinosauruse rocka kojima je vreme da nestanu. Diskografske kuće su od njih tražile “prilagođavanje” novim muzičkim trendovima, a svako od muzičara se snalazio na način za koji je mislio da mu pruža najveće šanse.

Ian Anderson se odlučio za neuobičajen korak.

Nastavite sa čitanjem… “Kelpie”

To je sve što znam

Uobičajena predrasuda koja prati čestite muzičare jeste da oni u solo radovima traže alternativni pristup onome što inače rade u matičnom bendu. U slučaju ovog gitariste, takvo viđenje bi bilo veoma pogrešno.

Ko god da je imao sreću da bude na koncertu grupe Roxy Music, mogao je samo da se divi pirotehnici koja bi izlazila iz gitare Phila Manzanere. On je jedan od fenomenalno tehnički potkovanih gitarista koji znaju da sviraju sve što može da vam padne na pamet, a paralelno sa uspešnim radom u matičnoj grupi negovao je i solo karijeru.

Koja je, bogme, vrlo zanimljiva.

Nastavite sa čitanjem… “To je sve što znam”

Nova ženska

Nije Motown jedina muzička fabrika koja je radila u Detroitu.

Preturajući po tavanima i podrumima uglavnom pronalazimo razne gluposti koje smo tamo odložili zlu ne trebalo. Većina tih stvari može odmah da odleti u kantu za đubre, ali ponešto je vredno i sačuvati – nikada ne znaš kada će da ti se vrate sećanja i sentimenti u trenucima kada u ruci držiš naizgled nevažnu stvar. U više navrata smo pisali o muzičkim draguljima koji su ostali zabeleženi na trakama odloženim daleko od očiju, a pretraživanje tavana je poslednjih godina uzelo maha.

Malo po malo, pojavi se neka nova kompilacija na kojoj se nađu neke davno zaboravljene pesme.

Nastavite sa čitanjem… “Nova ženska”

U gradu

Naknadnom pameću je uvek lako rekonstruisati događaje. Valjalo je biti tamo i tada, kad se rađao ceo novi žanr naizgled jednostavne muzike.

Pojava punka nije ostavila nikakav utisak na mene, a medijska kampanja koju je predvodio New Musical Express mi je išla na živce. Dobar deo novine nisam mogao da čitam jer su pisali o grupama po londonskim mesnim zajednicama koje ni tamo nisu ništa značile. Sex Pistols su svojim histeričnim ispadima bili nezaobilazna stavka u svakom broju, a retki punkeri koje sam imao prilike da čujem su me ostavljali ravnodušnim jer sem stava nisu nudili nikakvu interesantnu muziku. Jedva da su i vladali svojim instrumentima i to nije moglo da se sakrije.

Sa svojih dvadesetak godina smatrao sam se iskusnim slušaocem koji ne naseda na provokacije.

Nastavite sa čitanjem… “U gradu”

Razgovaram sa vetrom

Ako bismo rekli da je ovaj album izazvao tektonske poremećaje, pogrešili bismo. Pre bi se moglo reći da je to bila tiha i suptilna, ali neumitna erozija prakse da progresivna muzika mora da dolazi iz bluesa. Ovde je stvorena nova paradigma u kojoj su mnogi pronašli inspiraciju u evropskim korenima. Nažalost, mnogi su se i pogubili u tome. King Crimson je, pak, ostao do dana današnjeg i jači je nego ikad.

Ne volim da pišem nekrologe i namenske tekstove, a ovaj će upravo da bude takav. Povod za njega je 50 godina, upravo danas, od objavljivanja jednog od najznačajnijih muzičkih albuma svih vremena. Šef je insistirao da nešto napišem povodom jubileja, a njegova se ne poriče. Kaže mi, možeš ti to iz glave, i sam znaš koliko ga volimo…

Potpuno je u pravu.

Nastavite sa čitanjem… “Razgovaram sa vetrom”

Suzana sa telefonske centrale

To je jedna impresivna karijera, izuzetno značajna u prilično divljem periodu produkcije i izdavaštva tokom kasnih sedamdesetih.

Onomad, dok smo švrljali po gradu, Junior i ja smo prolazili pored zgrade nekadašnje Pošte. Doduše, ona danas ne izgleda onako kakva je nekada bila, sva je u mermeru i nakinđurena primereno vremenu, čak je dobila i novo ime – na tabli na ulazu piše Telekom Srbije. Napolju, ispred ulaza, nekada su bile tri govornice koje smo kao klinci koristili da pozovemo devojčice iz osnovne škole, tiskajući se nas nekoliko u nevelikoj kabini.

Bože, kako to sada komično zvuči.

Nastavite sa čitanjem… “Suzana sa telefonske centrale”

Još jedna noćna mora

Ponekad se čini da je cela biografija te grupe jedna velika poliritmična sinkopa iz koje nema izlaza.

Posle neočekivanog velikog uspeha albuma In the Court of the Crimson King (1969) grupa King Crimson je pozvana da u Americi odsvira promotivnu turneju. Na njoj su se dešavale pomalo nadrealne stvari: u jednom od studentskih kampusa im je izgorela sva oprema, u par meseci prešli su put od malih svirki do velikih festivala, a kulminacija je dostiguta spektakularnim nastupima u sali Fillmore East pred 22.000 ljudi.

Niko u tom trenutku nije mogao ni da pomisli da je to ujedno bio i poslednji nastup prvobitne postave.

Nastavite sa čitanjem… “Još jedna noćna mora”