Bio je lep julski, sunčan dan u Barseloni, negde početkom veselih osamdesetih. Drugari i ja švljali smo velikim gradom pokušavajući da odgnetnemo sve njene misterije, naivno se pitajući da li Španci uopšte uče engleski jezik u školama i zašto šuškaju kada pričaju. A onda smo ušli u jednu od muzičkih prodavnica, da malo predahnemo i ohladimo usijane glave. Kako smo se prevarili…
Ova pesma nas je sačekala na ulasku, a ostatak albuma Poco ruido y mucho duende ispratio. Da budem iskren, jedva smo pogodili izlaz. To se na španskom kaže salida, sa mekim s proceđenim kroz zube. I tu se moje poznavanje tog jezika završava. 🙂 Naravno, čvsto smo stiskali u rukama dva albuma muzičara koji se, kako smo jedva razumeli prodavca, zove Manzanita.