Danas je 67. rođendan jednog od najvećih frajera na sceni, muzičara koji je često morao da pokazuje svim pratećim članovima benda kako se to radi, sedajući za klavir ili bubnjeve, hvatajući gitaru, kontrabas ili usnjak u ruke, čak je i saksofon naučio da svira kako ne bi dozvolio drugima da ga zajebavaju. Van Morrison je kontroverzna ličnost, mrko džangrzalo i megasvadljivac, ali je muzici nesumnjivo ostavio toliko da niko nema pravo da mu drži slovo.
Month: August 2012
Rasprava: Maska protiv Duška Dugouška
Čujem da RTS prikazuje Hičkokove filmove. Dobro da su se setili da pokažu mlađim generacijama da filmovi mogu biti napeti i sjajno režirani i bez mnogo tuče, bez krvi i pogotovo bez nebuloznih elemenata akcije koji ničemu ne služe osim da se producenti hvale visinom potrošenog novca. Kvalitet je uvek u modi, što neko onomad reče.
Posebno mi je bilo intrigantno to što koren želje za posmatranjem nasilja (i, nažalost, učestvovanja u njemu) pripada afinitetima razvijanim u najranijoj mladosti – putem crtaća. Zato ovakva parafraza baš i ne čudi. Zapravo, takav je ceo niz kratkih animacija koje sam vam prikazao u poslednje četiri i po nedelje. Obratite pažnju da ovo sad ne dolazi iz Amerike: naon što su elementi kapitalizma preuzeli kormilo u ruskom društvu, to je i cenzura u reklamnim kampanjama štogod popustila. Ode sve u pizdu materinu…
Ko je ovde u pravu?
San o Kaliforniji
Na današnji dan pre 77 godina rođen je John Philips, rodonačelnik grupe The Mamas & The Papas. U to ime, slušamo najveći hit grupe.
Možda bi trebalo da ispričam priču o dešavanjima koja su dovela do okupljanja jednog akustičnog benda u Kikindi, koji je na repertoaru imao i ovu pesmu. Ali odlučujem da vas ne davim glupostima; danas nije dostignut kontekst u kome bi takva priča imala smisla.
Kovertirajte ovu pesmu za vreme kad udari kasni novembar.
Rasprava: D’Artanjan protiv Frankenštajnovog čudovišta
(Dužina naslova me je provocirala da napišem “protiv Frankenštajna”, ali neka me đavo odnese ako ikada pobrkam neimenovano čudovište sa imenom njegovog tvorca.)
Volite li književnost XIX veka? “Tri musketara“, primerak iz biblioteke, bila je verovatno najsmrdljivija knjiga koju sam u životu pročitao. Gde ju je i kako uhvatila plesan, ne bih znao reći, ali nekako sam izdržao onu beskorisnu skribomaniju Aleksandra Dime (oca): imao sam trinaest godina i čitao sam brzinom kojom bih sam sebe danas postideo. A čuveni roman Meri Šeli, nažalost, nisam nikad ni pokušao da pročitam.
Što se mene tiče, aktuelan je Pračet. Vreme je za nastavak čitanja serijala o Disksvetu.
Ko je ovde u pravu?
Sir Duke
Danas klasik: omaž jednog genija drugom geniju, učitelju. Da me đavo odnese ako dodam ikakav komentar na ovo. Ne treba. Uostalom, ima ko je to već uradio.
Eventualno preporuka: ajd’ još jednom, malo glasnije.
Школа лошег превода (5)
Доста је било ленчарења, прелазимо на нешто озбиљније. Данас преводимо пословицу. А пословице су пословично тешке за превод (само немојте да ми тражите ту пословицу о пословицама, док не нађете ону о пословично добро снабдевеној продавници).
Реченица за данас гласи
when there’s a will, there’s a way
- све се може кад се хоће
…је пристојан, уобичајен превод, пословица за пословицу, право из пословнице, нема проблема, осим што је сувише добро. Да видимо шта ће нам дати мало буквалистичког превода.
- кад има воље, има и начина
…е, ово је већ мало горе, бар смо две именице превели као да не знамо да је оно пословица, али ни ово није довољно лоше, јер смо “there’s a” превели као “има” са генитивом множине, што је и даље сувише добро. Пошто се ни TANSTAAFL не преводи као “нема џабе ручка” него “не постоји ствар која је као бесплатан ручак”, онда у следећој и(с)терацији имамо
- кад постоји воља, постоји и начин
што је кококетирање са егзистенцијализмом, а већ звучи довољно енгрпски да би било у складу са савременошћу. Наравно, лош превод увек може још да се дотера, те долазимо до
- кад је тамо тестамент, тамо је и друм
… јер зна се шта чека ожалошћена породица, да се прочита то писаније и окачи нова слика у дућан, и зна се да за све постоји један друм.
Ето. Ко уме горе, широко му поље.
Rasprava: Duke Nukem protiv Majka Tajsona
U ravnopravnoj tuči nema pobednika. Da, možete ubiti od batina onog drugog, ali time ćete samo izgubiti deo sebe i tako potrošiti onu vred…
Ne, ne vredi: ova adolescentska NVO demagogija mi nikako ne ide. Krećem ispočetka.
Možete imati utisak da živite u vreme civilizacijske tekovine u kojoj fizička sila nije ključni faktor opstanka. Možete verovati da se problemi u stvarnom životu rešavaju razgovorom, dogovorom i ostalim tehnikama komunikacije. Što pre shvatite da nije tako, to bolje po vas.
Ko je ovde u pravu?
Prihvati blagoslov (i pleši!)
Deder da ih udenem pre nego što zaboravim na njih…
Jedan od glavnih razloga što volim da odem na festival Nišville uopšte nema blage veze sa festivalom, pa ni sa muzikom. Ali, nećemo sad o tome: posle tri uzastopna Nišvila koja sam pohađao, mogu slobodno da izrazim kako su nova iskustva sa muzikom koju inače ne poznajem (niti bih je se latio paušalno) najvrednija stvar koju donosim sa tog sjajnog festivala. Favorit među (za mene) novim imenima za 2012. godinu je engleska jazz-rock grupa Get the Blessing. To su četvorica ludaka iz Bristola čija energija sviranja može da se poredi sa najluđim punk-rock sastavima koje je svet video. Poslušaj:
Rasprava: Obeliks protiv Petra Pana
Muka je to kad neko ima nevaspitanu decu. A još veća muka je kad taj neko podržava takvo ponašanje, jer tad trpe svi u dohvatu kretanja i glasa te dece. Imam primer u komšiluku, posmatram i pitam se gde je granica. Trend je takav da će mali do polaska u školu psovati na glas sve živo; na stranu što već prepoznajem fraze koje njegov jednako nevaspitan otac ispaljuje u svojoj kući i van nje; mali ne ume da pripazi, pa se izlaje. A dok završi osnovnu školu, taj će nas tući sve redom. Šta će biti posle, videćemo.
I tako, dok nas Bubuleja teroriše iz dana u dan svojom drekom koja prevazilazi glasnoću nervoznog majmuna, hvatam sebe da se zapravo plašim za to dete. Istina je, plašim se za njega kao da je moje rođeno dete. Hoće li ga udariti neki auto? Video sam ga bezbroj puta kako izleće svojim malim biciklom. Hoće li ga neko tuđ istući? Ljudi koji tuku tuđu decu skloni su preterivanju; mogao bi neko da ga obogalji. Najzad, šta će biti kad natrči na luđeg od sebe, pa ovaj nasrne na njega? Nema više viteštva u kafanskim tučama: danas svaki golja izvadi bombu kašikaru, aktivira je, pa uz protivnika usput ubije još petoro. Koliko su ti ljudi neobazrivi i glupi, pokazuje i to što se sve češće desi da taj sa bombom povredi i ubije čak i samog sebe.
Da li je Petar Pan bio maloletni vitez ili bitanga koja zavređuje boravak u popravnom domu, pitanje je sad.
Ko je ovde u pravu?
Raj na rivijeri
Da, znam da smo ga nedavno slušali. Pa šta? Slušaćemo ga opet uskoro. Slušaćemo ga uvek.
Danas je tužna godišnjica: dvadeset dve godine su prošle od tragične smrti jednog od najvećih blues-rock gitarista koje je svet imao. Stevie Ray Vaughan je jedna od žrtava udarca helikoptera u brdo u noći 27. avgusta 1990. godine, nakon što je u uslovima slabe vidljivosti (magla i niski oblaci po noći) pilot loše procenio mesto na kom se letelica nalazi.
Groteska je tim veća što Stevie upravo beše pobegao grobaru sa lopate: posle dugogodišnje alkoholne krize koja je mogla da ga stoji života, trgao se i vratio u život i na scenu, sve sa trijumfalnim albumom In Step (sniman 1988-1989, objavljen polovinom 1989). Sećajući se velikog gitariste, danas slušamo fenomenalnu arabesknu numeru “Riviera Paradise”, poslednju sa tog albuma i de facto poslednju koju je Stevie snimio u studiju.