Sigurno ste primetili da mnogo aktera, koji svoje talente ispoljavaju u raznim umetnostima, pa i muzici, vole da se bave “teškim” temama i vrlo često beže u filozofiju, psihologiju, ezoteriju, razne religije, mistična iskustva, halucinacije izazvane nedozvoljenim supstancama, itd… U većini slučajeva su to jeftina koketiranja sa svim i svačim koje brižno omišljavaju PR timovi, pa se akteri nađu u nebranom grožđu čim krenu da objašnjavaju šta su hteli pesmom da kažu… a najčešće opravdanje je da traže inspiraciju.
Srećom, ima i onih obrazovanih, “intelektualaca roka”, koji znaju o čemu pričaju. Sting je, svakako, jedan od njih.
Hoćemo li, malo, da filozofiramo uz lake note? ![]()
U vreme kada je sniman album Synchronicity (1983) grupa The Police je bila pred raspadom. Iako su bili megazvezde u tom trenutku, Sting je znao da ga rad sa grupom ne zadovoljava. Želeo je da radi nešto drugo, što je i uradio tokom solo karijere, a ne da proizvodi hit singlove. Četiri singla skinuta sa albuma su postale hitovi: “Every Breath You Take“, “King of Pain“, “Wrapped Around Your Finger” i “Synchronicity II“, mada je ceo album odličan.
Sam naziv albuma isnpirisan je teorijom sinhroniciteta Carla Gustava Junga, švajcarskog psihijatra i utemeljitelja škole analitičke psihologije.
Jung definiše sinhronicitet kao vremensko podudaranje dva ili više uzročno nepovezana događaja koji imaju isto ili slično značenje.
Nešto poput ove pitalice:
Šta je zajedničko Janis Joplin, Jimiju Hendrixu, Jimu Morrisonu, Kurtu Kobainu, Brianu Jonesu?
Svi su umrli u 27. godini. Ova podudarnost se pretvorila u legendu da muzičari koji prodaju dušu đavolu za uzvrat dobiju uspeh, slavu, zaradu i… kraj života sa 27 godina.
Sting je to dobro shvatio:
Jung je verovao da postoji velika matrica života, da to nije samo haos. Naša pesma “Synchronicity II” tematski je vezana za dva paralelna događaja koji nisu povezani logički ili uzročno-posledično, već simbolično.
Eto, ja sam vas zagolicao temom i muzikom, a sada nastavite sami. ![]()
Gde baš ovaj kadar izabraše da ga zamrznu na Cevki… listam ja prilog, nisam stigao ni sve da pročitam kad ona iskoči, odmah sam pomislio da je Feyd-Rautha. 🙂
Nisi omanuo, čini mi se da sam negde pročitao da je ovakav imidž Sting imao u sklopu priprema za snimanje filma Dune. Odigrao je jedna od najboljih uloga u filmu koji mi se, inače, ne dopada. Prosto je nemoguće onako dobro štivo pretočiti u film sa komercijalnim pretenzijama.
Film “Dina” je trivijalan, čulo se do neba kako sam psovao kad je počela da pada kiša u završnoj sceni. Po knjizi, kao što se sećate, Letu II je trebalo oko 2000 godina da najzad izazove kišu i tako skenja proizvodnju Začina i, samim tim, Esnaf.
Međutim, tri pojedinosti u filmu su fenomenalne: crv, baron Harkonen i Fejd Rauta. I kao bonus, tema na špici koju je napisao i snimio Brian Eno.
tri pojedinosti u filmu su fenomenalne
Morao bih da dodam i četvrtu fenomenalnu pojedinost, princezu Irulan. Ipak je Virginia Madsen bila tiha čežnja cele moje generacije 😉
Šta vredi krasna Irulan kad joj uloga nije valjano razvijena. Čak, u filmu uopšte nije jasno da ona ima da postane supruga Pola Atreida, dok će Čani ostati naložnica (i jebi ga, ipak majka blizanaca). A ono što je ispala konferansije na početku filma — bolje da ne komentarišem.
Hm, ne bismo se složili oko dopadanja, ali “de gustibus non est disputandum”. No dobro, već smo na ovim stranicama imali raspravu na tu temu 🙂