smrt, potpuni prestanak životnih procesa koji se, najzad, dešava svim živim organizmima. Stanje ljudske smrti je oduvek bilo zamagljeno misterijom i sujeverjem, pa njeno precizno određenje ostaje kontroverzno, razlikujući se u zavisnosti od kulturnih i pravnih sistema. Encyclopedia Britannica, internet izdanje.
istina, u metafizici i filozofiji jezika, osobina reÄenica, tvrdnji, verovanja, misli, ili predloga izreÄenih, u svakodnevnim raspravama, tako da odgovaraju Äinjenicama ili da ustanove ÄinjeniÄno stanje. Encyclopedia Britannica, internet izdanje.
Od starih nam je Latina ostanula izreka De mortibus nihil nisi bene, koja se obiÄno prevodi O mrtvima sve najbolje, a zapravo znaÄi O mrtvima niÅ¡ta sem dobro. Ova izreka implicira da se o ljudima posle njihove smrti uvek ima Å¡ta loÅ¡e reći. I to je u stvarnom svetu taÄno. Uvek će se naći neko, pa makar gonjen pizmom, ko će imati i umeti da baci kamen; u krajnjem sluÄaju naći će se već kukavica koja će o pokojniku izreći stvari koje za njegovog života nije smela. Ova nas izreka, u smrti, sve izjednaÄava. Dobre i loÅ¡e, greÅ¡ne i bezgreÅ¡ne, velike i male.
Sa druge strane, strahoviti filozof ateizma Volter je upozorio: o mrtvima imamo govoriti istinu, Äime nam skreće pažnju da govoriti dobro i/ili loÅ¡e, samo po sebi, ne znaÄi i govoriti istinu. Vidimo da Volter odbija posloviÄnu lukavost starih Latina, a od nas preživelih traži da (se u tom trenutku) ne lažemo, jer ako smo na laž u svakodnevnim odnosima možda i prinuÄ‘eni, sigurno je nepotrebna u odnosima sa onima kojih viÅ¡e nikada neće biti. Volterov stav ne oÄekuje od biografije preminulog baÅ¡ niÅ¡ta, ni dobro ni loÅ¡e, već oÄekivanja svaljuje na pleća govornika: ko je umro umro je, sada je na nama da govorimo Å¡ta i kako jeste bilo. Ovo upozorenje nas u smrti upravo diferencira: velike pamtimo, male zaboravljamo. Veliki ostaju, mali nestaju.
A sa treće strane, po Kolakovskom, Metafizika je jedna, nema ih dve, i ta Jednost reflektuje naÅ¡u zapitanost o veÄnosti uÄeći nas da sudovi Dobra i Zla ne zavise, bar ne presudno, od crne rupe fiziÄkog iÅ¡Äeznuća. Moralne zabrane povodom smrti, koje koriste rigidne sudove i teÅ¡ke reÄi nastaju tek apsolutizacijom trenutka smrti.
Ali, uÄenje o diskontinuitetu života i smrti sad je jedan prevaziÄ‘en kulturni model. Živi i mrtvi zajedno oblikuju naÅ¡e stavove. Delo oživljava mrtve, a žive umrtvljuje, oduzima im pravo glasa. Ono Å¡to najgore uÄini, žigoÅ¡e Äovekovu moralnu dimenziju. Ono Å¡to najbolje smisli, osvetljava kreativnu dimenziju Äoveka. Ovi rasponi ljudske viÅ¡edimenzionalnosti podvlaÄe bedu koncepta oproÅ¡taja grehova. Tu nema prostora za empatiju i sažaljenje.
Zbog ovoga jasno je, recimo, da smrt kao (pred)uslov rehabilitacije Draže Mihailovića predstavlja par excellence budalaÅ¡tinu koju jedino pravnici mogu da brane. Ali nikako i da odbrane, jer je nabavka oružja od okupatora (a Å¡to je možda i najmanje loÅ¡e od svega Å¡to je Mihailović uÄinio) a priori izdaja, bio njen poÄinilac živ ili mrtav u trenutku kada se o takvom Äinu donosi sud, pa zahtev za Dražinom smrću kao preduslovu mogućnosti njegove pravne nevinosti predstavlja uvredu zdravog razuma. No, o tome neki drugi put. Ovde smo ipak drugaÄijim povodom.
U kratkom vremenu stanje ljudske smrti su dosegle tri liÄnosti koje su, svaka na svoj naÄin, ostavile trag u naÅ¡em druÅ¡tvu. HronoÅ¡ki, to su: Jovanka Broz, Aleksandar Tijanić i SrÄ‘a Popović. Ovo troje ljudi, koliko god bili razliÄiti, dele jednu istu osobinu: nesalomivost.
Jovanka Broz je bila pravi prvoborac reda veliÄine Nade Naumović (Äije je ime do te mere simboliÄno da prosto zaustavlja dah); Äovek ÄeliÄne volje, nesalomiva u zavetu ćutanja Äak i u danima kada je mogla samo jednim intervjuom da zaustavi bedu koju je morala da zove život.
Aleksandar Tijanić je svojevremeno izjavio: “Ako Zoran ÄinÄ‘ić preživi, Srbija neće”, i tu se zavrÅ¡ava bilo kakva priÄa o toj moralnoj spodobi.
I o Jovanki i o Tijaniću mediji su izveÅ¡tavali iscrpno, sa puno detalja i pažnje o dobrom. KonaÄno, oboje su im bili, svako na svoj naÄin, pristojni izvori: Jovankina proÅ¡lost i Tijanićeva narav davali su dovoljno da se medijska maÅ¡inerija snabde odliÄnim materijalom za jedinu stvar za koju su naÅ¡i mediji sposobni: prežvakavanje. Jer naÅ¡i mediji (Äast izuzecima) nemaju stav; oni su hrpa prodanih duÅ¡a. NaÅ¡i mediji su kljuÄni deo pozitivne povratne sprege koja stoji u srcu primitivizma naÅ¡eg druÅ¡tva: pisati o onome Å¡to narod želi da proÄita obavezno vodi tome da narod samo o tome i želi da Äita. I baÅ¡ tu leže razlozi za upadljivo odsustvo vesti o smrti SrÄ‘e Popovića (Äinjenica da je, od nabrojanih, samo SrÄ‘a imao akademsko obrazovanje ove razloge upravo pojaÄava). Nalazimo samo podatke iz biografije, formalne i Å¡uplje pohvalne reÄi njegovom radu, a tek ponegde i njegove tekstove.
SrÄ‘a Popović je bio neuniÅ¡tivi borac za ljudska prava. Svako dobro koje sada smatrate za normalno, upravo je SrÄ‘a nekada, i za sve nas, zahtevao. Nikada ga nisam sluÅ¡ao uživo (poÅ¡to je bio advokat, to je možda i dobro), ali sam Äitao njegove tekstove – u neumoljivoj logici izlivene dokaze da niÅ¡ta na ovom svetu nije tako snažno kao nezavisan, nepotkupljen zdrav razum.
Darvin je, u Putovanju brodom Bigl, pisao: da bi ideja Republike uspela, neophodno je imati bar pedeset Nesalomivih. Rekao je, ali nije mislio na nesalomive u sili tipa Tijanića, nećkala sa kojima nema rasprave; i nije mislio na nesalomive u biografiji tipa Jovanke, kojima ni zatvor ni vreme ne mogu ništa. Da bi u vlasti sedeli legitimni ljudi, moramo imati legitimnu državu; da bismo stvorili legitimnu državu, moramo imati legitimne ljude. Njih ili imamo ili nemamo.
Jednog od takvih, Srđu Popovića, više nemamo. No, neka mediokriteti ne trljaju zadovoljno ruke: Srđa Popović je bio i ostaće ogledalo u kojem će svi sledeći ljudi moći da provere da li su dostojni da govore u ime zdravog razuma, u ime prava slobode i slobode prava – u ime svih nas.
Hvala na sjajnom tekstu, joÅ¡ jednom i nikad dovoljnom podsećanju na to Å¡ta je bio SrÄ‘a Popović, koga nisam nažalost nikad upoznao, ali Äije delo i stavove sam cenio sa divljenjem, a pogled na život i smrt, pravo i pravdu, sam usvojio, nadam se, zauvek.
Ne bih da ispadnem patetiÄan, ali je on (za mene) predstavljao moralnu, intelektualnu i etiÄku vertikalu i visinu nedostižnu i retku, za poÄetak, na ovim prostorima, ali mislim da je to nebitno, jer je bio Äovek, kada je Äovekom trebalo biti, ali u najboljem smislu, onda, kada su svi bili zveri.
Za mene nikakvog poreÄ‘enja nema niti može biti izmeÄ‘u, pre svega, Tijanića i Popovića. Naravno, lepo je Žarko rekao, odnos prema ova dva Äoveka, druÅ¡tva i države, sve govori o nama, kao raniji odnos prema drugim ljudima, Konstantinoviću, recimo.
Premalo je takvih kao SrÄ‘a Popović i u svetu i u naÅ¡em okruženju, gde je potrebniji, a moram priznati da je Äak i oko mene premalo ljudi, da ga otužimo zajedno, pa stoga i neÅ¡to duži komentar.
Hvala M. Baboviću.
Hvala tebi, prijatelju. Lepo je znati da nas je razumnih plus jedan.
O tempora, o mores.