Zoćin juÄeraÅ¡nji prilog kao da je prizvao vest. Jedan od Äuvenih sinova delte Misisipija juÄe je otiÅ¡ao na Neko Bolje Mesto.
Johnny Winter nikad nije prestao da svira, ama ni da se odmori od samog sebe. Bio je bolestan godinama, ali prema tome se ophodio kao prema nekoj usputnoj nelagodi. Odmoriće se tek sad: bavljenje muzikom je za njega bila velika borba koja je trajala celog života.
Ova svirka je vrlo ilustrativna za Čoveka Bele Kose: raslojava se u svim pravcima, ne znaš gde će te odvesti. Nema mnogo takve muzike, bez obzira na žanr.
PoÅ¡teno ću vam priznati: naÄin sviranja gitare najpoznatijeg albina bluesa i rock’n’rolla nije jedan od mojih omiljenih; dok nisam sve razumeo, smatrao sam je pomalo nervoznom. Nisam razumeo sve elemente na vreme, Äini mi se; a meni na duÅ¡u to Å¡tosam zaboravi oda blues nije muziÄki pravac.
Ako je za utehu, uvek sam izražavao iskreno poÅ¡tovanje prema njegovoj beskompromisnoj originalnosti i snazi da ostane na pravcu svojih korena, ne predajući se Njegovom VeliÄanstvu Dolaru niti se prepuÅ¡tajući dekadentnim blagodetima koje iz toga neumitno slede.
No, tek danas, doslovno ovog Äetvrtka, dok piÅ¡em ove redove, prisećam onih albuma Johnnyja Wintera iz sedamdesetih, a mislim da sam ih Äuo većinu, i najzad shvatam koliki je bio njegov uticaj na brojne gitariste. A dok sam sluÅ¡ao ovu ekstravagancu sa festivala Woodstock 1969, najzad mi je u pamet doÅ¡lo, a skoro petnaest godina već o tome mislim, odakle je vunderkind Derek Trucks izvukao one rifove (jedino sam kapirao da nisu od Duanea Allmana, a kamoli od Dickieja Bettsa). Eto: da sam bio redovni sluÅ¡alac Johnnyja Wintera, vezu bih ukapirao odmah. Neka me Ä‘avo nosi ovako lenjog da povežem sve važne taÄke muzike koju volim.
PoÅ¡tovanje velikog gitariste od strane drugih gitarista je uvek bilo nesumnjivo, ali… Da li je ovaj sjani gitarista dobio slavu koju je zaslužio? ÄŒini mi se da nije. Ali verujem da je i sam Winter Å¡togod tome kriv.
Introvertan po prirodi svoje fiziÄke posebnosti (osobe koje imaju albino sindrom ne mogu da podnesu jako svetlo, jer im nedostaje melanin u rožnjaÄi), odrastao je mimo uobiÄajenih druÅ¡tvenih kanona. Njegov blues je bio gorak preko svoje osnovne definicije, ponekad liÅ¡en empatije, Äesto je odavao utisak lutanja unutar odavno apsolviranog žanra i stoga vrlo oÅ¡tar, Äak namahove i grub u sviranju, na potpuno suprotnoj strani od mekoće kojom je, recimo, jedan B.B. King umeo da pronaÄ‘e put do srca sluÅ¡aoca. Imam utisak da je Johnny Winter svako spontano razvijanje fraze u toku soliranja doživljavao kao borbu golim pesnicama, pa možda Äak i ako je procenjivao da će u toj borbi nastradati kao slabiji.
Možda je to zaista bilo tako. Možda je njegov nihilizam doveo do samouniÅ¡tenja. Potkraj života, liÄio je na nekog ko ima 90, a ne 70 godina.
Kada je iÅ¡ao na turneje, Äesto je spavao u kamp-prikolicama, a ne u hotelima. No, Äitam da je umro u hotelskoj sobi u Cirihu, samo Äetiri dana posle poslednjeg nastupa. Pravi bluzer: živeo na drumu, tako i okonÄao.
ÄŒak je i taj Äin vredan poÅ¡tovanja na koje, izgleda, moramo jedni druge da podsećamo.