Nišville: Candy Dulfer

Nastavljamo s prikazom ovogodišnjih izvođača na Nišville jazz festivalu. Večeras nastupa Candy Dulfer.

Našoj publici Candy je postala poznata posle saradnje s Daveom Stewartom u pesmi “Lily Was Here”. Počela je da svira bubnjeve s pet godina, sa šest je svirala sopran saksofon a sa sedam se prebacila na alt saksofon. Već sa dvanaest godina nastupala je na North Sea Jazz Festivalu, a sa četrnaest je oformila sopstveni bend.

Ovo je njeno treće pojavljivanje na Nišvilu, a snimak koji danas gledamo nije s njenog nastupa 2009. godine u Nišu, jer se taj snimak izgubio, pa smo morali da ga zamenimo snimkom iz Nemačke, iste godine. Makar su zvuk i slika perfektni.

(EDIT: a mi smo otišli da polupamo kartere na Radan planini, pa nismo stigli na svirku.)

Katanci

Katanci

Ideja o porukama na katancu raširila se za par godina širom sveta: kod nas ih kače na ogradi Petrovaradinske tvrđave, mostu u Vrnjačkoj banji i još nekoliko mesta. S jedne strane romantičan, ovaj običaj pravi velike muke gradskim vlastima jer se već desilo par slučajeva da su se ograde srušile pod težinom okačenih katanaca.

Današnju fotografiju je na Bruklinskom mostu uslikao Steve Stranger.

Nišville: The Cookers

Od danas pa do nedelje u ovoj rubrici ispratićemo po jednog izvođača sa ovogodišnjeg Nišville jazz festivala.

The Cookers je post-bop septet nastao 2007. godine, a  ime su preuzeli iz naziva albuma legendarnog Freddieja Hubbarda The Night of the Cookers: Live at Club La Marchal. Objavili su tri albuma: Cast the First StoneWarriors (oba 2010.)  i  Believe 2012. godine.

Balet i roboti

Francesca da Rimini bila je plemkinja iz Ravene, poznata po tome što ju je Dante ovekovečio u svojoj “Božanstvenoj komediji” – zbog svoje preljube, nalazila se u drugom krugu pakla, u kome su grešnici obuzeti pohotom.

To je istovremeno i naziv baleta iz ovog kratkog dokumentarca koji se bavi projektom sinhronizovanja kretanja robotizovane kamere sa pokretima igrača.

Vreme u boci

U neko drugo vreme, čitanje stripova je bilo jedna od omiljenih zabava za svakog dečaka. Pa tako i za mene. Da ne bude zabune, knjige nikada nisu bile zapostavljane naušrb stripova. Kako sam odrastao, stripovi su sve više ostajali po strani. Možda je to bio sasvim prirodan tok stvari, sazrevanje koje dolazi sa godinama. Mada sam poprilično siguran da je u mom slučaju bilo nešto sasvim drugo.

Odrastao na vrednostima klasičnog evropskog stripa koji je dolazio iz Francuske, Belgije, Španije & Italije, pa nisam mogao da svarim junake koje je promovisao Marvel Comics. Spajdermeni, Betmeni, Supermeni i ostali slični njima nekako mi nisu legli.

Nastavite sa čitanjem… “Vreme u boci”