Retki su dani kada sa Juniorom pijem jutarnju Nesicu. Nikako da uskladimo tajming – on zbog svojih ortaka koji žive u drugim vremenskim zonama leže kasno, a ustaje u vreme kada sam ja već i zaboravio da li sam toga dana popio kafu. Dok krmeljamo i pokuÅ¡avamo da se priberemo, vrtim neku muziku sve pokuÅ¡avajući da ubacim crvića u glavu koji će vredno da rovari po mojim ganglijama ne bih li, na kraju dana, konaÄno napisao tekst.
Ovoga jutra Junior je odmah ispalio predlog. Piši o nekoj filmskoj muzici, rekao je, to sigurno do sada nisi radio.
Džabe sam ga ubeÄ‘ivao da većina muzike tog tipa slabo funkcioniÅ¡e van gledanja u ekran pa nema smisla gnjaviti Äitaoce time. Kako ne bih doÅ¡ao u situaciju da mi se roditeljski autoritet sruÅ¡i kao kula od karata, obećam mu da ću neÅ¡to da napiÅ¡em i na tu temu.
Bolje da nisam.
