Mojoj tetki Vinki, u znak snažnog divljenja i nežnog sećanja
Video snimak koji sledi prvi put u životu sam odgledao upravo sada, dok piÅ¡em ovaj tekst. Do sada sam ga samo sluÅ¡ao, prvi put na jednoj kaseti kompilacija nežnih pesama, povremeno i možda reÄ‘e nego Å¡to bi srce želelo, a možda i Äešće nego Å¡to bi mozak signalizirao. Vreme eksplozivne navale murovskih bluzeraja (album Still Got the Blues, kao i istoimena srceparateljna agresija) ostavilo je u meni utisak veliÄine koju jedno skoraÅ¡nje ponovno sluÅ¡anje nije potvrdilo. No, upravo ovde dati snimak slavne Parisienne Walkways ostaje da sija – sada ne toliko zbog stenovitog Moorea koliko zbog neuhvatljivog Lynotta.
Nastavite sa čitanjem… “Bizarne muzike (III): Phil Lynott iliti O opsezima”