Uhvati ritam

Pojavu punka sam, praktično, propratio iz prvih redova. Još od sredine sedamdesetih primećivalo se da se nešto kuva iza zavese. Margaret Thatcher je, kao lider britanskih konzervativaca, držala zapaljive govore (u to vreme još nije bila premijerka) i videlo se iz aviona da je nešto trulo u Ujedinjenom Kraljevstvu. Socijalna kriza i velika nezaposlenost učinila je da mladi masovno izađu na ulice i protestuju.

Deo tog bunta prelio se i u muzičke novine.

Oni časopisi koji su se do juče kleli u Led Zeppelin, Deep Purple, Yes, ELP i slična imena, do besvesti su vrteli stare priče i očajnički tražili nešto novo o čemu će da pišu. Eksplozija nezadovoljstva im je dobro došla, a retki muzičari su počeli da govore o tome. Brzo se proširila priča da svako, pa i oni koji ne znaju da sviraju, može da izađe na scenu i protestuje, onda se to malo medijski naduva i eto novog pravca na muzičkoj sceni.

Problem je bio to što je kod punkera bilo dovoljno bunta i kritike a, sem retkih izuzetaka, (pre)malo muzike.

Medijsku priču oko punka iskoristila je velika grupa muzičara (The Jam, The Stranglers, Graham Parker, Joe Jackson…) koji su znali da sviraju i artikulišu svoje ideje. Od punka su preuzeli energiju i žestinu, a progovorili su jakim autorskim pesmama i inteligentnim stihovima. Tako je nastao New Wave.

Neke od tadašnjih new wavera redovno pominjemo na ovim stranicama, jer su opstali do danas. Moj miljenik Elvis Costello je, po veličini i kvalitetu opusa, u međuvremenu postao jedan od najznačajnijih rock muzičara uopšte.

Njegov debitantski album me je zatekao nespremnim, no brzo me je osvojio i postao najslušaniji od svih koje sam kupio 1977. godine. Praćen muzičarima iz američke grupe Clover, Costello je snimio album koji je bliži pub rocku nego punku i ponudio 13 pesama koje su, redom, bile odlične. Duh punka je bio u njima prisutan, ali propraćen i savršenom muzikom. Željno sam očekivao nastavak…

Godinu dana kasnije novine su pisale da je Costello oformio prateću grupu The Attractions i da sa njom snima novi album. This Year’s Model (1978) je u Melody Makeru najavljen fenomenalnom karikaturom njihovog genijalnog ilustratora Hunta Emersona i opširnim intervjuom. Nisam oklevao ni trenutka, spakovao sam lovu u kovertu i poručio ga na neviđeno… Tako sam postao vlasnik i bonus singla koji su dobili prvih 5000 kupaca.

Za razliku od prethodnika, zvučao je produkcijski svedeno, punkerski, nervozno i žestoko. Slušajući ga stiče se utisak kao da se vozite vozom koji će svakoga trenutka da iskoči iz šina i da se skrši. No, to se ne desi. Producent Nick Lowe je majstorski odradio svoj posao.

Tematski, album se naslanja na prethodnika i proširuje svoja interesovanja na temu muško-ženskih odnosa. “Lipstick Vogue“, “Pump It Up” i “(I Don’t Want to Go To) Chelsea” imaju direktnu seksualnu konotaciju.

Između njih i ciničnih komentara svakodnevice zavukla se pesma “The Beat“. Paz’te majstora šta peva:

We’re all going on a summer holiday
Vigilantes coming out to follow me
Heard somebody say they’re out to collar me
Anybody wanna swallow me?

It takes two to tumble, it takes two to tango
Speak up; don’t mumble if you’re in the combo
On the beat, on the beat

Till a man comes along and he says
“Have you been a good boy, never played with your toy?
Though you never enjoy, such a pleasure to employ”

See your friends in the state they’re in
See your friends getting under their skin
See your friends getting taken in

Well, if you only knew the things you do to me
I’d do anything to confuse the enemy
There’s only one thing wrong with you befriending me
Take it easy, I think you’re bending me

I’ve been a bad boy with the standard leader
My neighbor’s revving up his Vauxhall Viva
On the beat, on the upbeat

Till the man comes along and he says
“Have you been a good boy, never played with your toy?
Though you never enjoy, such a pleasure to employ”

See your friends walking down the street
See your friends never quite complete
See your friends getting under their feet

Oh, I don’t want to disease you
But I’m no good with machinery
Oh, I don’t wanna freeze you
Stop looking at the scenery
I keep thinking about your mother
Oh, I don’t wanna lick them
I don’t wanna be a lover
I just wanna be your victim

I don’t go out much late at night
I don’t go out much at all
Did you think you were the only one
Who was waiting for a call?
On the beat, on the beat, on the upbeat

Till a man comes along and he says,
“Have you been a good boy, never played with your toy?
Though you never enjoy, such a pleasure to employ”

See your friends treat me like a stranger
See your friends despite all the arrangements
See your friends — nothing here has changed

Just the beat

U vreme snimanja svojih prvih albuma, Costello je tek bio prebacio dvadesetu godinu. U mnogim pesmama na njima govori o reakciji mladog čoveka koji je započeo seksualni život. U njima se mešaju oduševljenje, frustriranost, nesigurnost, ljubomora… Sve ono kroz šta smo svi mi prošli dok smo bili mladi. Ono što od njega nisam očekivao je pesma o masturbaciji – a “The Beat” upravo o tome govori. Naravno, na finjaka i između redova…

Poslednji Costellov album je izašao pre par meseci, vrlo je zanimljiv i jedan je od onih koje sam često slušao u drugoj polovini ove godine. Eto, sad unapred znate da će vas uskoro sačekati i priča o nekoj pesmi sa tog izdanja.