U generaciji songwritera/storytellera koji su se pojavili krajem Å”ezdesetih i poÄetkom sedamdesetih, Randy Newman zauzima posebno mesto. On je neka vrsta anomalije: nije se uklapao ni u kakve Å”ablone pokuÅ”avajuÄi da se dodvori publici. Umesto toga je stvorio sopstveni, prepoznatljiv stil koji se oslanjao na zvuk koji je dolazio iz New Orleansa (sliÄno Dr. Johnu) koji je, ionako, meÅ”avina svih živih muziÄkih žanrova. JoÅ” važniji je bio Newmanov pristup pesmama: mnoge od njih su “lenje” i sporo se razvijaju, a likovi koji prolaze kroz njih su sliÄni onima koje sreÄemo i u pesmama Warrena Zevona ā to su, odreda, marginalci, barabe, prevaranti, Å”arlatani…
Iako Newman Äesto pokazuje simpatije za junake svojih pesma, od poÄetka je jasno da su oni zalutali u ovom svetu i njihovo teturanje kroz život opisuje crnohumorno, satiriÄno i ciniÄno.
Kao pronicljivi posmatraÄ, Newman je prepoznavao teme koje mogu da budu zanimljive sluÅ”aocima, ma koliko da su izgledale Äudno. DanaÅ”nja pesma, recimo, govori o najdestruktivnijoj poplavi koja je pogodila SAD. Zbog obilnih padavina i nemara vlade doÅ”lo je do izlivanja reke Mississippi 1927. godine. Veliki delovi saveznih država Arkansas, Mississippi i Louisiana su bili pod vodom (nekih 70.000 km2), a na pojedinim mestima nivo reke je porastao za 9 metara. Posledice su bile straÅ”ne: nekoliko stotina hiljada ljudi je moralo da bude raseljeno, uniÅ”tena je tradicionalna proizvodnja pamuka, a jedino dobro koje je proizaÅ”lo iz svega toga je da je država ubrzano pristupila izgradnji sistema za odvodnjavanje.
Otrovne žaoke u pesmi su uperene na tadaÅ”njeg predsednika SAD Calvina Coolidgea i njegovu ÄinovniÄku ekipu.
President Coolidge came down in a railroad train
With a little fat man with a notepad in his hand
President say “little fat man, isn’t it a shame?”
What the river has done to this poor cracker’s land
Mediji Äe ponovo izvuÄi ovu pesmu iz naftalina posle prolaska uragana Katrina, koji je rasturio i potopio New Orleans 2005. godine.
Ako ste veÄ odsluÅ”ali pesmu dok ste Äitali prethodne redove, siguran sam da ste primetili da je neobiÄno aranžirana i razvija se sinematiÄno. Uostalom, kao i veÄina Newmanovih pesama. To nimalo nije sluÄajno, jer Newman potiÄe iz muziÄke porodice koja neguje dugu tradiciju saradnje sa filmskom industrijom. Njegovi striÄevi Alfred Newman, Lionel Newman i Emil Newman potpisali su muziku za mnogo holivudskih filmova; taj uticaj skoro sigurno objaÅ”njava zaÅ”to se i sam Randy upustio u ove vode. Od osamdesetih naovamo, napisao je mnogo filmske muzike (recimo za Formanov Ragtime i franÅ”izu Toy Story) i prikupio je silne prestižne nagrade koje je teÅ”ko pobrojati, ukljuÄujuÄi i tri Oscara. U ovom trenutku je, praktiÄno, poznatiji u tom svetu nego na liniji “klasiÄne” muziÄke produkcije.
Poslednji rokerski album koji je Randy Newman snimio, Dark Matter (2017), na tragu je njegovih najboljih ostvarenja iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Jedna od najupeÄatljivijih pesama na njemu se zove “Putin“, ne morate pogaÄati o kome govori. Kroz igru reÄi o nadljudskim sposobnostima aktuelnog ruskog presednika, Newman se, u stvari, podsmeva svojim zemljacima koji su podlegli histeriji koju Å”ire globalni mediji i žive u paniÄnom strahu od imaginarnog neprijatelja.
Bilo je to tako oÄekivano “newmanovski” i crnohumorno.