Kadar sa bucket liste

Može neka fotka sto puta da bude stereotip, ali vredi kada je radost hiljadostruka.

Da ne bi tuÄ‘e slike izazivale digitalno sećanje u meni, zaskoÄio sam priliku i napravio svoj primerak.

Gondole nadomak Duždeve palate [KLIKNI ZA VEĆU SLIKU]

Venecija, Italija, avgust 2016.

Verovatno radost uspeÅ¡nog snimka raste proporcionalno vremenu Äekanja da se taj snimak desi. Nemam ni predstavu koliko je godina proÅ¡lo otkako sam sebi obećao da ću napraviti ovu sliku.

I tako, ispostavilo se da je plan o danu u Veneciji bio potpuno uspeÅ¡an iskljuÄivo zahvaljujući odluci da se tamo iz baze u Umagu uputimo automobilom, a ne brodom. Najzad, u toj pustoj Evropi leta gospodnjeg 2016, 200 km se ispravno tumaÄi kao dva sata vožnje bez ikakve nervoze… A ako može da se stigne bez nervoze, svakako je moguće tako provesti i dan na jednom od najlepÅ¡ih mesta na svetu. Bez trÄanja za vodiÄem, bez izigravanja ovce, bez neprekidnog gledanja u sat pre nego Å¡to autobus ili brod krene u pet popodne dalje na put…

Znao sam od ranije: postoji trik koji turistiÄki poslenici Venecije primenjuju da Å¡to pre rasterete grad od one vrste turista koji ne ostavlja bogzna kakav novac u gradu, a to su oni koji svrate u prolazu na proputovanju sa paket-aranžmana do Barcelone i Azurne obale. Prosto, važi jedna cena parkiranja autobusa do pet popodne i druga, drakonski skuplja, koja se naplaćuje Äim autobus zapoÄne sledeći sat posle tog vremena. Ta stvar se reÅ¡ava tako Å¡to velika masa napuÅ¡ta Veneciju u taj popodnevni sat.

Uglavnom, u suton Venecija postane neko sasvim razliÄito mesto

Uspeo sam da se doÄepam plavog sata ispred ljuljuÅ¡kavih gondola vezanih nadomak stepenica koje su vodile u vodu ispred Duždeve palate. GreÅ¡na mi duÅ¡a, bio je to plan: odavno sam reÅ¡io da i sam naÄinim fotografiju koja je jedan od najgrÄ‘ih stereotipa u vaskolikoj turistiÄkoj praksi. Ali Å¡ta sam mogao: taj kadar mi je odavno bio upisan u bucket listu. I znao sam: može taj kadar sto puta da bude stereotip, ali moja radost će biti hiljadostruka – nema tu o Äemu da se raspravlja, tad sam pretpostavio, a danas to dobro znam.

Znao sam već: za malo duži kadar u plavom satu, treba mi stativ. Za to je poslužio GorillaPod koji sam nosio u rancu. A onda, lagani eksperiment dugih ekspozicija… Fiksirao sam nizak ISO, navio f/22 da bih Å¡to viÅ¡e produžio kadar… I to je to: 1 sekund; posle trećeg pokuÅ¡aja sam znao da imam Å¡ta želim. La vita è bella.

A onda, sedeli smo tako na onim stepenicama, ćutali i gledali oko sebe. I tada se desio joÅ¡ Äarobniji trenutak: upalila su se svetla u prelepim laternama oko Duždeve palate i dalje ka trgu Svetog Marka. Trenutak koji oduzima dah. A ako se dobro sećam, potrajalo je dok je jedno od nas dvoje bilo Å¡ta reklo.

Plavi sat u Veneciji, u pozadini je crkva Santa Marija della Salute [KLIKNI ZA VEĆU SLIKU]
Ja danas Ävrsto verujem da je vreme od plavog sata do zore najbolja prilika za fotografisanje u Veneciji. Da, dobro ste razumeli: plan koji bi mogao nastati iz te konstatacije podrazumeva celonoćno bazanje najÄudesnijim gradom. Ne zamerite: sanjarenje ne koÅ¡ta niÅ¡ta.
Malo mi je žao, i sad mislim kako sam ispao glup u druÅ¡tvu, Å¡to nisam napravio kadar u kojem je manje-viÅ¡e sve isto, a jedino ta svetiljka u levom uglu upaljena. Sad bih mogao da uposlim tzv. naknadnu pamet i da kažem kako sam pomislio da bi taj ćoÅ¡ak pod lampom pregoreo pod dugom ekspozicijom, ali zbilja ne znam da li je bilo tako; danas viÅ¡e verujem da sam, prosto, bio zabezeknut slikom koju doživljavam i da sam izgubio fotografsku koncentraciju. ForenziÄkom analizom (ma, proverom vremena snimaka) utvrdio sam da je od poslednje fotke ljuljuÅ¡kanja gondola do prve fotke upaljene svetiljke proÅ¡lo deset minuta… Od naknadne pameti nema vajde, ali svakako mi preostaje da sanjarima kako ću da ponovim eksperiment pomoću ND grad filtera i kineskog klona Platypoda, kojim sam zamenio onaj GorillaPod u svom turistiÄkom rancu.

(004)