Povratkom u sobu nisam dobio ono Å¡to sam oÄekivao, pa okruženje jeste postalo prijatnije (bar imaÅ¡ OGROMAN prozor na tri metra od sebe, pa znaÅ¡ kad je dan, a kad nije), ali nisam mogao, niti smeo da mrdnem iz kreveta. Hebiga, ako ne mogu niÅ¡ta u svemu ovome da promenim, onda ću bar da probam da uživam. Ostao sam živ. Za sada.
DoÄ‘oÅ¡e dve medicinske sestre kod cimera i koordinisano mu skidaju dren, „instalaciju“ na koži lobanje koja služi da ukloni krv i teÄnosti iz rane. Odnose mu staklenu boÄicu u kojoj je skupljan viÅ¡ak fluida. Da li se taj viÅ¡ak fluida odlaže kao komunalni otpad, a staklo pere i propuÅ¡ta kroz gama-zrake kako bi se pripremilo za sledećeg pacijenta? Cimer im postavlja neka pitanja u želji da bolje shvati svoju situaciju. Prepoznajem bosanski naglasak, koji sve ovo vreme nisam prepoznavao. Ili nisamm mnogo sluÅ¡ao, ili on nije mnogo priÄao. Ipak mu prepoznajem otok na levom oÄnom kapku ispod ćelavog dela glave i reza kojeg ima. Pipam moje desno oko, s kojim imam opisan problem joÅ¡ od juÄeraÅ¡njeg buÄ‘enja iz anestezije. Otoka nema. Pod prstima deluje OK. Masno i lepljivo, ali bez otoka.