Odlika svih državnih tvorevina, od kao-fora-demokratskih SAD do Sirije u građanskom ratu, jesu povremeni napadi apsurda
Bezuslovno je obavezno da se svuda i na svakom mestu, u većoj ili manjoj meri, pojave situacije, miÅ¡ljenja, ljudi… koje ispoljavaju sve osobine sumanutosti. Ko je pogledao makar jedan The Colbert Report jasno mu je da zrelost državnih institucija nema nikakve veze sa svojevrsnim odrazumljenjem koje povremeno spopada relevantne pojedince, pa i ceo sistem.
MeÄ‘utim, Äinjenica je da se u nezrelim druÅ¡tvima apsurd oÅ¡trije ispoljava, i da ga jedinka doživljava kao svojevrstan test reakcije. Pojedinac u takvim druÅ¡tvima nema mogućnost da oÄekuje odbranu od strane institucija (govorimo ovde pre svega o elementarnom pravu na iznoÅ¡enje miÅ¡ljenja, slobodi govora, istom onom pravu koje je bilo uskraćeno ili uskraćeno u to, tako li je, mraÄno i tiransko doba komunizma) te stoga, suoÄen sa apsurdom, nema izbor do da samostalno odluÄi Å¡ta mu je Äiniti, i svesno ponese konsekvence svog (ne)Äinjenja, jer na druÅ¡tvenu sumanutost možemo ili reagovati ili ne. Ne priÄamo ovde o pitanjima kratkoće pamćenja (pažljiviji Äitaoci SuÅ¡tine Pasijansa se sećaju da je sadaÅ¡nji tehniÄki gradonaÄelnik Beograda u izbornoj noći rekao Ako Tadić ne pobedi ni mi nismo pobedili, tako da je sada njegova vika zbog smene zaista nevažna), već upravo o situacijama u kojima je car dibidus go dok nadmeno objaÅ¡njava da je obuÄen precizno po savetima dr Nade Macure.
Naše društvo ima redovno zasedanje apsurda u septembru, oko Parade Ponosa. Evo novih priloga za buduću istoriju ludila:
Ivan Ivanović, predsednik udruženja Naši: Ako ponovo dođe do toga, svi su svesni da će opet na ulicama Beograda biti jedno krvoproliće, i ja ne znam kome je u interesu da dođe do takvih stvari.
Miroslav Gavrilović, u slobodno vreme patrijarh: U naÅ¡em tragiÄnom vremenu niÅ¡ta nije tako ugroženo kao brak i porodica. I brak i porodica se planski ruÅ¡e, a posebno gej paradom? Pa dalje: krajnje vreme da Crkva i država urade neÅ¡to zarad podsticanja nataliteta i duhovne i moralne obnove srpskog naroda. A LGBT osobama poruÄuje ÄŒega se pametan stidi, budala se ponosi.
Ivica DaÄić, niÄim izazvani premijer: Znam da je ustavno pravo da se izražava razliÄitost, ali moje je pravo da ne idem na to. Ne treba ulaziti u drugu krajnost i dodvoravati se njima. Treba li da postanem gej da bi to bilo proevropski?
Od Ivan(ović)a i sliÄnih seoskih kera Å¡to ne laju sela radi nego sebe radi se takve izjave i oÄekuju, to su lukave barabe spremne na sve osim poÅ¡tenog rada. Oni su mali sisaÄi moÅ¡nica koji su, u pomenuta vremena komunistiÄka mraÄna, tužakali Partiji komÅ¡ije koje slave ili krÅ¡tavaju decu.
(Gavrilović) je već složenija priÄa. NiÅ¡ta, o tome smo i proÅ¡le godine govorili, ne spreÄava crkvu i njene prilepke da 364 dana u godini neÅ¡to rade zarad podsticanja nataliteta i duhovne i moralne obnove srpskog naroda. UÄini, crkvo srbska, uÄini! 84,59% ljudi u ovoj zemlji su vaÅ¡e ovce! Pa kada ih već strižete o slavi, parastosu i ženidbi (sve bez plaćanja poreza, maÅ¡ala), uložite u povećanje nataliteta! Ovde ću biti i sledeće godine, da popiÅ¡em sve poteze crkve u ovom pravcu. No, već sada znam: ono Å¡to će se milošću Irinejevom dizati u ovoj zemlji sledeće godine neće biti stari dobri penisi, već nove ružne crkve.
Premijer, sa svoje strane nije glup Äovek koji ne ume da nauÄi napamet jednu prosto-proÅ¡irenu izjavu: „Podržavam Paradu ponosa kao i svako drugo mirno okupljanje, a neću joj prisustvovati jer me takvi skupovi ne interesuju.“ „Kakvi skupovi?“ „Karnevalski skupovi sa pevanjem i kerebeÄenjem.“ Kada joÅ¡ vidimo napadno korišćenje reÄi to, jasno je kao beli dan da DaÄić ima problem sa sopstvenom seksualnošću, Å¡to bi opet bilo nevažno da nije premijer, a ovako jeste važno jer to onda znaÄi da naÅ¡u zemlju vodi nezrela osoba.
Nema podataka koliko je ljudi u ovoj zemlji leÄeno od homoseksualnosti. Ne zna se koliko je života uniÅ¡teno elektroÅ¡okiranjem psihijatrijski ispranog mozga. I zato posebnu težinu imaju i (Gavrilovićev) i DaÄićev vriÅ¡teći nedostatak empatije. Ne toliko za matorog Jovana Ćirilova, koliko za mlade, hormonima zapljusnute homoseksualne ljude same po sebi zbunjene , kojima joÅ¡ samo fali da proÄitaju kako će se njihova krv prolivati, a države nigde biti neće.
Ali… Å¡ta da radimo sa ovakvim izjavama?
Moramo govoriti. Ali, sve to samo naoružani nadom da negde neki Dragan Kolarević ne liže mastiljavu olovÄicu i pažljivo popisuje imena za spiskove nekih novih srpskih ustanaka. I svesni da nada kao naoružanje ama nikako ne pomaže u sukobu sa bejzbol palicama. Ali nadati se da naÅ¡e ćutanje nije iz nacistiÄke klase ćutao sam jer nisam bio Jevrej, Ciganin, Sloven, peder… a kad su doÅ¡li po mene nije viÅ¡e bilo nikog je iluzorno. Jer u sluÄaju prava na okupljanje, i prava na slobodu govora, i na seksualno opredeljenje, upravo se o tome radi. Ako sada odmahujemo rukom, ako se oko Parade Ponosa ne izjasnimo, ako ne prihvatimo da homoseksualizam nije bolest i da se, samim tim, ne prenosi ni fotonima vidljivog elektromagnetskog spektra niti na bilo koji drugi naÄin, onda će sigurno – sigurno, kažem dvaput jer ako nas je istorija Äemu nauÄila to je da zabadanje glave u pesak uvek vodi dobijanju po (u?) guzici – i naÅ¡a majka oko neÄega zakukati.