Cicika je pekla mekike. Ama, savršene. Jedeš koliko možeš, onda još toliko, a onda kad više ne možeš, još dve-tri, da se osladiš. “Zar samo jedna fotka?”, pitali su me kad su videli koliko brzo sam odložio fotoaparat. Cicika se zabrinula da slučajno nešto nije u redu, pa zato neću da slikam više; zna ona kako ja to inače radim.
“Ama, ti si strefila mekike iz cuga. I ja sam fotku.” – objasnio sam.
– Ohladilo se. Hoćeš li da fotografišeš pre nego što istranžiram?
– Jok, ti ćeš!
I tako je nastala fotografija koja će izazvati većinu posmatrača. Moje prijatelje će izazvati da se prisete nekih naših derneka. Raznorazne koji znaju gde živim, izazvaće da pomisle da je ona legenda o Lali istinita. Elem, nastaviću spisak, samo da vam prvo pokažem fotku:
Treća. Ergo, sreća. Kako god. Ja se ovoj temi više ne vraćam.
Ma, setićete se sigurno… Prvo sam probao jednom u večernjim satima, na prečac, pa nije uspelo zbog prejakog šuma koji sam loše prikrio rasterom. Pa sam pokušao ponovo uveče, po ciči zimi, opet iz ruke, pa nisam uspeo da zavaram oštro oko onih koji paze na času. I onda mi je natrčalo u sredu kasno popodne, u istoj šetnji kad sam uhvatio i izvor za onu jučerašnju. Još je bilo svetla, umereno lako se radilo sa ISO 1250 (to je još bezbedno), uz “đavolji” HDR princip koji spasava dinamiku u času kad ona nestane iz prirodnog svetla i uz svest da ću uspeti da izvučem ono što sam naumio.
Obrada je bila rutinska i bez puno ačenja. Osim kod neba: nisam mogao da odolim.
Samo još neko nešto da mi zucne nešto protiv postprodukcije.
U kratku šetnju sam krenuo u suton, na samom kraju dnevnog svetla, u “plavi sat”, kako bi se to možda nazvalo kada bi se klasifikovalo po boji svetla. Prilazeći svojoj osnovnoj školi, prisetio sam se da su krošnje velikog drveća ispred zgrade sada gole i da bih možda mogao da pokušam da fotografišem ceo anfas velike zgrade. I uspelo mi je, mada nisam bio načisto na šta će ličiti to silno tanko granje… Mic po mic, malo po malo, dovedem scenu do ove:
Iz puke nevolje, trk u najdosadniji slikarski žanr.
Stotinu nekakvih sitnih bavljenja, nijedno od njih vredno pomena. Najgora vrsta dana, kad izgubiš mnogo vremena ne znajući na šta si ga izgubio. Latih se fotografije u sitne sate, kad joj vreme nije, kad vlada mrtvilo…
Mrtvilo, veliš? Eto ideje: mrtva priroda. Stilska vežba za umorne i nedostatne.
Diskovi se prepunili, redundansa postala nemoguća, došlo vreme da se latim šteka blanko DVD-ova, pa da sklonim sve što se može skloniti. Jer znate kako ono kažu: nije pitanje da li će neki disk crći, nego je pitanje kad će. A moji diskovi su u pogonu već 32.000 sati…
Lopatanje traje od polovine prošle nedelje. Backup foto-sadržaja ste već videli… I najzad sam pri kraju. Sve složeno, provereno, dokumentovano, katalogizovano… A pošto ja volim da držim važne materijale u plastičnim kutijama u namenskoj polici, to je na kraju izgledalo ovako:
Kodachrome je obeležje jedne ere u fotografiji: ovaj kolorni film za fotografiju je bio toliko popularan da mu je čak i Paul Simon spevao pesmu. Međutim, vreme romantike je iza nas: danas svaka šuša ima digitalni fotoaparat, pa onda slika nekakve klikere i to prikazuje svetu kao da je bogzna šta (“Čim se luda se ponosi, pametan se stidi…”). Međutim, ima onih koji su radni vek proveli koristeći taj film. Valjalo bi pitati njih kako se osećaju… Tokom 2009. godine, poslednja rolna pozitiv-filma Kodachrome 64 je sišla sa proizvodne linije. I to je to, nema više. Nikad više.
I šta sa tom rolnom? Nije red da prođe bez pompe.
Dali su je pravom čoveku u ruke i rekli mu da snimi šta god hoće, gde god hoće. Steve McCurry je autor one fotografije devojke izbeglice koja se nalazi na najpoznatijoj naslovnoj stranici u 125 godina dugoj istoriji časopisa National Geographic. A pre i posle te čuvene fotke, McCurry je napravio nebrojeno snimaka tokom tridesetogodišnjeg manje-više stalnog angažmana za ugledni časopis. A šta je čuveni fotograf uradio sa tom rolnom filma, pogledajte u ovom dokumentarcu.
Prošlo je skoro dve godine (dobro de, minus dva meseca) otkad sam slikao onaj reprezentativni infrastrukturni objekat u kikindskom tzv. Mikro naselju° i toga sam se setio kad sam ove večeri išao na socijalnu geštalt-terapiju°°. Nemajući priliku da razmišljam o bilo čemu drugom pametnom, setio sam se te stare fotke i odlučio sam da napravim novu.
Dragi moj Luka,
Čujem da imaš neke klikere, a meni trebaju klikeri na zajam, za fotografisanje. Možeš li da mi pomogneš?
Trebaju mi dvoperci, troperci, četvoroperci, šta god da imaš. Jednobojni, šareni. Vraćam čim završim sa fotografisanjem. A najuspelije fotke dam i tebi za desktop. Pa kad te pitaju drugari šta ti je to, a ti kažeš „to su MOJI klikeri“.
E, pa ako imaš te klikere, onda ili ja da dođem kod tebe ili ti kod mene, može i večeras.
Šta veliš?
Celi dan sam radio nešto drugo, a kako je bilo iz domena “može i posle”, nisam smeo da prekidam da ne bih opet odložio rezultat za pola godine. Već sam se pitao kad i kako da spakujem neku fotku dana: slike oko mene baš i nisu bile vredne hvatanja fotoaparata u ruke. A onda je Jasna došla s posla, stavila par kesa iz supermarketa na sto, sevnule su masline i tog časa sam znao šta ću uraditi.