A lie for a lie
But a truth for the truth
Church of Women
Is made out of milk
Which their love turns to butter
Iskreno se nadam da će tako i ostati.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Šta slušamo ovih dana. Takođe, šta iskopavamo iz kamare fonograma…
A lie for a lie
But a truth for the truth
Church of Women
Is made out of milk
Which their love turns to butter
Iskreno se nadam da će tako i ostati.
Nisam neki jugonostalgičan tip; svako vreme je imalo svoje atribute i ako ne useljavamo mrak politike u te slike, svejedno je gde su granice dok god ih u glavama nema. Ali se dobro sećam nekih magičnih trenutaka scene koju smo nekad nazivali “Yu rock” a koji se nikad nisu ponovili i znam da se više ne mogu ponoviti. Jedan takav trenutak – posebno upečatljiv. Mističan, u to doba nejasan, bez obzira prekrasan, jer reč je o jednoj od najboljih balada koje su u toj zemlji ikada spevane i otpevane.
Sećate li se Lačnog Franza?
Sredinom šezdesetih, Jacques Levy je već bio čuveno rediteljsko ime u brodvejskim pozorištima, da bi krajem decenije, zajedno sa Rogerom McGuinnom (The Byrds) počeo da radi na mjuziklu inspirisanom Ibzenovom dramom “Peer Gynt“. Neki izvori navode da su imali u planu i country-rock mjuzikl za koji su intenzivno pisali pesme.
Iz nekog razloga projekti nisu realizovani.
Hajde da izvedemo mali eksperiment.
Ostavite predrasude po strani. Ne razmišljajte o grupi koju je javnost Jugoslavije (pa eks-Jugooslavije) naprasno odlučila da više ne voli (bar javno), pa da opet voli (makar krišom i dok ne prođe koncert), pa opet ne voli (jer tako je moderno). Ne razmišljajte o Goranu Bregoviću, osim možda kao o jedinom odličnom biznismenu u istoriji YU rocka, a potom odličnom trgovcu koji prodaje svoju ethno-fusion produkciju širom sveta i pljunite mu pod prozor. Molim vas samo jedno: skoncentrišite se na tekst ove pesme.
O kiču smo već raspravljali u nekoliko navrata na ovim stranicama i u diskusiji sa čitaocima nismo uspeli da nađemo pomirljivu formulu koja bi sve zadovoljila. Nema veze, kičerica nikada ne spava i sigurno će se ponovo pojaviti – sačekaćemo neki novi povod, pa ćemo da se vratimo na tu temu.
Ovo je pesma koja zove “Kič”: ismeva ga, a da, zapravo, ne spada u tu kategoriju.
Postoje dve vrste ljudi: oni koji su tiho trpeli sopstvene predrasude o muzici i, uopšte, umetnosti Davida Bowiea; i oni koji to ne žele da priznaju. Jer, ako ćemo pošteno: možda ne baš cele svoje karijere, ali svakako “barem poslednjih 45 godina”, Bowie je radio isključivo šta je hteo, nikome nije polagao račune i nikome nije objašnjavao značenja svog rada.
U tom kontekstu, bilo bi pošteno prema sećanju na velikog umetnika da prestanete da lažete kako vam se uvek dopadalo baš sve što je radio. Jer i vi i ja znamo da nije bilo tako.
Da pustim malo muzike, i to jednu stvar koju verovatno ne znate (objasniću vam zašto je verovatno tako), pa da nastavim sa svojom mršavom tezom za koju sam pak uveren da je potpuno tačna.
Češkate li se iza uha? Trebalo bi.
Nastavite sa čitanjem… “Ponekad valja da priznaš da si pokarabasio račun”
Sve je počelo vrlo naivno i nevino – krajem pedesetih mlađani crni klavirista Les McCann se, da prekrati vreme za vreme služenja vojnog roka, prijavio za tekmičenje telenata u Američkoj mornarici. I pobedio na takmičenju kao pevač, što mu je automatski obezbedilo pojavljivanje na televiziji.
Nastup u Ed Sulivan Showu je u to vreme bio ozbiljna ulaznica u muzički biznis. Tu je McCann iskoristio kako dolikuje.
Celi život mi prigovaraju da sam pomalo spor. Valjda se sa tim rodiš i privikneš se na neki drugačiji ritam. Ipak, to je mnogo bolje nego da mi kažu da nešto radim pogrešno.
Zbog te moje urođene sporosti, bilo mi je potrebno dve godine da se setim ove pesme. Bolje je i to nego da pišem Cohenu nekrolog. ![]()
Zapravo, ima. I to velike.
Zapravo, nema. Baš nikakve.
Sa Grupom koja je svojevremeno odustala od pokušaja da sebi pronađe dobro ime družili smo se na Suštini pasijansa do sada samo dvaput (ovde i ovde). To su dve veličanstvene pesme. Ali, ja ću se sa otvorenom drskošću usuditi da izjavim da je ovo najbolja pesma u njihovom opusu, unapred svestan težine tih reči i lakoće svoje nepromišljenosti da te reči pretočim u zapis koji drugi živ čovek može da pročita.
Znate šta? Baš me briga. Ova pesma je toliko veličanstvena da bih mogao da je slušam svakog dana po dvaput, do kraja života.
Nije neuobičajeno da i najveći muzičari vremenom ostanu bez inspiracije i pretvore se u sopstvenu senku. U takvim situacijama obično se potraži sveža krv koja će da prodrma rutinu ili se napravi nova grupa koja nema nikakve veze sa prethodnom.
Rezultati su šaroliki.