Gledajući nedeljnu listu novoobjavljenih albuma pokušavao sam među meni nepoznatim imenima da pronađem išta što bi me zanimalo. Na listama komentara i mini recenzija koje bi potencijalne slušaoce trebalo da navuku da kupe nepoznatu muziku, ali im ništa ne verujem. Sve je to lepo i pažljivo sročeno da probudi znatiželju ali, iz iskustva, najčešće se reklamira šećerna vodica za blago ispiranje ušiju.
Novogodišnji blagdani su, barem meni, bili vrlo interesantni. Nagledao sam se dobrih filmova. Moj favorit je „The Hateful Eight“ Quentina Tarantina jer je bio praznik za oči. Tarantinove filmove možemo da volimo ili da ih mrzimo, ali ne možemo a da ne primetimo da se u mnogim detaljima razlikuju od uobičajene holivudske produkcije na koju smo se, uglavnom, navikli.
Jedan od specifičnosti je način na koji Tarantino koristi muziku u svojim filmovima.
Za razliku od većine soundtrackovakoji se bez filmskih kadrova pretvore u dosadnu kulisu dok se rade sasvim desete stvari, oni iz Tarantinovih filmova mogu da funkcionišu i sami za sebe. To nam mnogo govori o režiserovom rafiniranom muzičkom ukusu i, dakako, naslušanosti. Mešanje muzičkih žanrova kod njega je sasvim uobičajena stvar, a ne nedostaje ni egzotike i eksperimenta.
Iz današnje perspektive, moj život krajem šezdesetih bio je veoma zanimljiv. Deca su, u odnosu na današnju, imala nezamislivu slobodu – napolju se provodilo svo slobodno vreme, pikala se lopta i klikeri, izmišljale svakojake igre, po malo slušala muzika i, obavezno, čitali su se stripovi. Ako su roditelji dozvoljavali.
U kući profesora književnosti poželjnije je bilo čitanje knjiga, ali se moji roditelji nisu bunili – čitao sam i jedno i drugo.
Život koji se odvija “u četiri zida” nikada nije interesantan, a kada se na to dodaju emocionalni ili neki drugi problemi, onda se nečiji život očas posla pretvori u pravo rasulo.
U takvim okolnostima najčešće nastaju paćenice, pesme uz koje se uvek sipa još jedna čaša.
To ne znači da će se tuga uspešno utopiti u piću. Pre će biti da će paćenik/paćenica koji se drže za čašu završiti sa mučninom i jakom glavoboljom.
Look at you, holding hands with the man from the Rio.
Ne znam s koje strane da započnem ovu priču. Ama, đavo da me odnese ovako ludog ako umem da objasnim zašto sam se zakačio poslednje meni značajne slike o bendu čiju važnost ne mogu da vam opišem u malo reči. Jer Steely Dan nije lako opisivati: to nije trivijalan bend. I sad, preko svega toga, još ja našao da komplikujem stvar izbegavanjem da ovu priču ispričam redom, kao što sam ranije planirao.
Ali, nisam kriv za to. Ispričaću vam sve na kraju.
Ne mogu čak ni da kažem “sledeća numera je jedna od najlepših pesama grupe”, jer ja tim epitetom kitim barem polovinu onog dela opusa grupe koji neizmerno volim, od prvog autorskog albuma Can’t Buy a Thrill (1972) do sedmog Gaucho (1980). Slušamo upravo naslovnu numeru sa tog, poslednjeg u nizu jedne od najuglednijih autorskih karijera u rock muzici tih romantičnih sedamdesetih. Ima, doduše, i onih koji odbijaju da prihvate Steely Dan kao rock’n’roll, nego su kategorični da je to jazz rock; ali, to je već neka druga priča. Aman, tu muziku su čak nazivali yacht rock! Uostalom, jebeš žanrove: ovaj žanr se zove “muzika grupe Steely Dan” i meni je to dovoljno do kraja sveta.
Joss Stone u avgustu po prvi put među Srbima, navali narode!
Jazz festival Nišville, slavi 21. godinu postojanja i upravo je počeo je na svojoj web stranici da objavljuje ovogodišnje učesnike. Jedna od prvih najavljenih je i gorepomenuta mlada dama.
Na pomen američkih “stadionskih” grupa ostajem ‘ladan k’o testiče. Takvima neka se bave mala deca – Ameri imaju u muzičkoj ponudi mnogo interesantnijih izvođača, pa je zaobilaženje megazvezda poput dugovečne grupe Cheap Trick rutinski potez.
A onda sam nabasao na solo album Robina Zandera, njihovog pevača.
Od malena me je nerviralo tradicionalno pitanje koje su postavljali odrasli: “Šta ćeš da budeš kada porasteš?”. Kako da dete od nekoliko godina može da zna odgovor? Mnogi ljudi i u zrelim godinama još uvek lutaju životom bez pravog cilja. A tek žene… Neću ni da pokušavam da ih komentarišem.
Zbog toga nikada nisam ni pokušao da bilo kom klincu solim pamet oko njegovih životnih izbora.
Šef me je, ponovo, kritikovao. Prigovorio mi je da previše pišem o ljubavnim stvarima, kao da to nekoga mnogo interesuje. Malo smo omatoreli, kao i čitaoci ovih radova, pa računa da smo emotivne probleme odavno rešili i srećno/nesrećno se ukotvili u bračnim ili nekim drugim vodama.
Pesme o kojima pišem nisu moje, neko ih je napisao iz ko zna kojih razloga – moje je samo da se pobrinem da budu dobre.