Danas je rođendan jednog od omiljenih klavijaturista onog dela grupe oldwave koja radi na Suštini pasijansa: Rod Argent je rođen 14. juna 1945. Utemeljitelj važnih britanskih grupa The Zombies i Argent, ostavio je ozbiljan trag u muzici šezdesetih i sedamdesetih godina. U to ime, da zapržimo malo.
Category: Fonoteka
Šta slušamo ovih dana. Takođe, šta iskopavamo iz kamare fonograma…
Vodurina
Pa kad sam već zaređao da se hvalim koncertima koje ću da pohodim ovog leta, kako bi bilo da pomenem prvi koji je na redu: Eric Burdon 15. jula u Beogradu. Dolazi čovek da promoviše novi album ‘Til Your River Runs Dry, na kome ima šta da se čuje. Poput ove stvari.
Malj
A sad malo klasike. I to one koja razbija kamenje u bubregu.
Moralo je da dođe na red kad-tad: ulazim u zonu za 5. oktobar. Karte za koncert Petera Gabriela nas već čekaju u Zagrebu.
Odvrni te zvučnike.
Šetaj!
U naslovu se nalazi lajtmotiv mog stava o onima koji pričaju da je rock’n’roll mrtav. A pričaju tako samo zato što su nesposobni da prepoznaju šta se to dešava. Tužno je živeti u prošlosti.
Zapravo, lako je objasniti. Samo da postavim primerenu muzičku sliku, pa ću vam objasniti o čemu ja to solim.
Tako je govorio Zaratustra
Kratki rubato uvod, odsečna bas linija, poznata orkestrirana tema, kotrljajući zvuk električnog klavira, zvezdana postava muzičara koji se smatraju najboljim intrumentalistima na svetu… Šta bi još muzički sladokusac mogao da poželi?
Čudo jedno kako neki snimci, s godinama, ništa ne izgube na svojoj lepoti i magiji. No, pored uživanja u njegovoj muzici, mene za Deodata vezuje i priča o jednoj strašnoj oluji…
Vodim te na more
U stara, dobra vremena, početak juna bio je obeležen grozničavim razmišljanjem gde će se letovati. Od tada, mnogo toga se promenilo. Ove godine većina ljudi, pritisnuta problemom kako sačuvati vlastiti život, i ne razmišlja o tome. Kada nema pravog mora, dobro je i virtuelno. Sunca, koje nam ovih dana tako nedostaje, i razbibrige nikada nije dovoljno.
Prijateljstvo nekadašnjeg Idola, Vlade Divljana, sa nekadašnjim članovima grupe Film, Maxom Juričićem, Marinom Pelajićem i Jurijem Novoselićem, traje još od zajedničke turneje njihovih matičnih bendova. Svedoci kažu da su se urnebesno zabavljali, a tada uspostavljeno prijateljstvo nije se pokvarilo i tokom proteklih decenija.
Težak slučaj zaljubljenosti
Neki ljudi baš nemaju sreće u životu. Kao ovaj dvojac iz današnje priče. Jedan je napisao fantastičnu pesmu, a drugi ju je proslavio i u naponu stvaralačke snage naprasno preminuo.
U svakoj knjizi koja se bavi istorijom popularne muzike pročitaćete da je Robert Palmer bio veliki pevač izuzetnih glasovnih mogućnosti. Jedan od najvećih koje je Engleska ikada dala. Čovek izuzetnog šarma, lepote i stila, koji je vešto mešao različite muzičke žanrove na svojim albumima i uvek, po pravilu, okupljao svetsku muzičku elitu da mu pravi pesme i svira na snimcima. No, on je danas samo povod za jednu drugu priču.
Nisi ti za mene
Samo pominjanje harmonike, među ljudima koji neguju svoje zulufe kao životni stav i posvećenost muzici koju vole, izaziva grimasu gadljivosti na licu ili visoko podignute obrve. Valjda su im dozlogrdile prevelike doze ovog instrumenta koje svakodnevno susreću na ovom našem podneblju. No, ne mora uvek da bude tako.
Ovo je muzika koja se zove Zydeco . Izvode je potomci Kreolaca, robova iz jugozapadne Luizijane, teritorije koja je pre dva veka bile kolonija Francuske i Španije, a možemo samo da nagađamo ko je još tu umešao svoje prste i još neke delove tela. 🙂
Muzika za (sunčano?) popodne
A vala smorila ova kišurda…
Ispod ove lagane melodije krije se ozbiljna kritika tadašnje britanske vlade povodom povećanja poreza (negde otprilike u isto vreme kada su i The Beatles objavili svoju “Taxman“, na istu temu). Eh, gde li su sad naši rokeri da dignu glas protiv svega ovoga što nam se dešava?
Svetlo će ostati upaljeno
Da malo uozbiljimo stvari u muzičkom delu Suštine pasijansa…
Ova pesma je bila najveći komercijalni hit grupe koja nema hitove, nije komercijalna, ali ima veliki broj odličnih albuma kojima se stalno vraćam.
Po ko zna koji put ponavlja se priča tipična za Ameriku: njihova publika ne prepoznaje prave vrednosti ukorenjene u sopstvenom identitetu. Zato grupe poput The Walkabouts imaju veći uspeh u Evropi nego u svom komšiluku. Možda su razlog i teme kojima se grupa bavi, a koje su često metafizičke, kao u ovoj pesmi, pa samim tim i nerazumljive prosečnom konzumetu američkih, previše komercijalizovanih medija. Ne znam pouzdano, samo nagađam.