Kada bih mogao da zavirim u glavu autora u trenutku kada mu sine da napiše pesmu, bilo bi mi mnogo lakše da pišem. Ovako, i dalje nastavljam da tumaram po nečijim karijerama pokušavajući da sklopim slagalicu od fragmenata prikupljenih ko zna kada i sa kojih strana.
Net je pun klipova koje su varijacije na temu kako osvojiti žene. U tom sportu dovitljivosti nikada nije dovoljno, jer muški mozak nikada ne može da smisli ono što žena može da izmašta.
Upravo gledam jedan od takvih: neugledan i prosečan klinac pokušava da se upuca slučajnoj prolaznici i, iako je pristojan i poziva je na piće i klopu, ona ga lagano odbija. Mlađani junoša želi da se oproba na nekom drugom mestu, seda u svoj auto koji se odaziva na neko od onih poznatih italijanskih imena, lagano dodaje gas i aždaja od nekoliko stotina konja ispod haube postaje vrlo glasna. Devojka sa podignutim nosem ga zaustavlja, seda u auto i…
Trebalo joj je da pređe samo nekoliko koraka kako bi promenila mišljenje.
I vrhunski pijanisti se nerado upuštaju u repertoar koji im je u nasleđe ostavio Sergej Rahmanjinov. Razlog je vrlo jednostavan – od izvođača se traži besprekorna tehnika sviranja komplikacija koje je zapisao. Kako to izgleda dok se svira, pogledajte ovde.
Za neupućene: Rahmanjinov je i sam bio vrhunski pijanista sa rasponom prstiju jedne šake od 30cm.
Poslednjih godina imam problem sa već etabliranim britanskim izvođačima koji me, najčešće, razočaraju. Bolje da im ne pominjem imena. Po inerciji preslušam im nove albume, sve očekujem da će da potegnu neku pesmu na tragu onih koje su ih proslavile i ostanem razočaran. Na kraju, ne desi se ništa.
Poslednje veliko razočaranje je isprdak koji je objavio Radiohead.
Kako je kreativna muza mnoge napustila, bolje je da se držimo onih koji imaju i višak dobrih pesama.
Gledajući na Zapad, često smo spremni da potcenjujemo ono što smo nekada imali. Ako su šezdesete godine u Jugoslaviji bile obeležene entuzijazmom, borbom sa državnim cenzorima i pokušajima da se imitiraju velike svetske zvezde, njihova druga polovina je najavila originalnu, autorsku muziku.
“Osmjeh” (1967) je jedan od prvih, pravih hitova koji je, u istom trenutku kada se zavrteo na radiju, postao “pjesma tjedna”.
Ne znam kako vi podnosite ove vrućine. Ja se mučim – slabo spavam, apetit mi je nikakav, mnogo pijem (vode, da ne bude zabune) i svašta mi se mota po glavi, što nije neuobičajeno. Normalno, kada sam već u takvom stanju, u jednom trenutku upadnem u dremku koje nisam ni svestan…
Ne znam koliko sam spavao ili šta već, ali da zabeležim dok se još uvek sećam…
Једна од разлика између рока и класике је била и у томе што се класика увек изводи по нотама, свира се тачно онако како је записана. Интерпретације се разликују у брзини (јер није била баш записана, понекад само описана), понекад у распореду по инструментима, понекад по гласноћи појединих инструмената. Или се комад за клавир уради за цео оркестар, или пак обратно. Рокери су ту увек давали себи већу слободу.
Ту пре свега мислим на оно кад рокери изводе песме других рокера, али и кад се дохватеБаха. Или Руса. Ту се даје мало машти на вољу, ноте се додају, убацују се инструменти који композитору нису ни падали на ум, или чак нису ни постојали.
А обратно? Да симфонијски оркестар изведе нешто рокерско? Па, чули смо то сто пута, онај симфонијски бенд из Лондона је наштанцовао гомилу албума на ту тему, изводили су свашта. М, да, али то су биле обраде, транскрипције, танте за кукурику – ако ви обрађујете нашу музику и ми ћемо вашу. Познаћете мелодију, али ће да звучи као да је компонована сто година раније – ви сте радили то исто, само сте возили времеплов у супротном смеру.