Kad pesma promeni vlasnika

Bliži se vikend. Lepo je vreme, verovatno iz vas izbijaju poslednji tragovi onog predprolećnog umora i daju mesta novom životnom elanu. Pesma o kojoj je ove reč možda nije primerena za to raspoloženje, ali ona mi je potrebna kao najbolja moguća ilustracija teze o kojoj bih hteo da ostavim reč ili dve.

Da li ste ikad čuli za izraz “oteta pesma” ili “pesma koja je promenila vlasnika”? Ne, ne mislim na plagijate niti na postmodernističke uzlete Gorana Bregovića – mislim na ono kad neko otpeva nečiju pesmu, pa ta izvedba ispadne kao da ju je taj i stvorio ili je baš pisana za njega. Znate li takve primere? Baveći se muzikom poslednjih tri-četiri decenije, nakupio sam takvih primera i mogu reći da ih znam mnogo.

Every time I planted seed, he said 'kill it before it grow'...Neki primeri su diskutabilni i predmet su ličnog ukusa. Recimo, značajno je to što je Eric Clapton 1974. snimio “I Shot the Sheriff” Boba Marleya, jer je tim činom napravio najveću moguću uslugu mladom jamajčanskom muzičaru tako što je ceo svet saznao za njegovo ime; ostatak priče je istorija. Ali, možemo se sporiti da li je Claptonov bravurozni aranžman popravio ili pokvario priču u odnosu na zamisao. Ja se opredeljujem za jednu od živih verzija koju nam je Marley ostavio. Izvini, E.C., možda si ti bog, ali Marley je bio car.

Nastavite sa čitanjem… “Kad pesma promeni vlasnika”

Fotografija dana, 29. mart 2011

Današnji rad je mala studija u kojoj istražujem dve teme.

Fotografija dana za 29. mart 2011.

Verujem, prepoznali ste omot albuma Blind Faith, remek-dela koje beše jedini dah velike rock grupe. O toj ploči ću drugom prilikom i u drugom kontekstu; ovog puta me je interesovalo nešto drugo…

Nastavite sa čitanjem… “Fotografija dana, 29. mart 2011”

Kako prepoznati velemajstora?

Tako što jednog trenutka primetiš neke bele fleke ispred očiju, pa shvatiš da si zaboravio da dišeš dok slušaš.

A tek onda uzdahneš duboko. I opsuješ onako, najsočnije što umeš.

Kako prepoznati velemajstora?

Tako što shvatiš da se čovek poigrava sa kič-ikonografijom, a pritom ne upada u kič. Pa se još pritom i zapitaš zašto nema više ovakve muzike.

Kako prepoznati velemajstora?

Tako što svede sopstveno delo na dve gitare i šest glasova i pritom ga učini još boljim. A ti to slušaš i tek posle primetiš da ti je brada nonšalantno opuštena i stoji malo niže nego inače, tačno ispod otvorenih usta.

Neno Belan, velemajstor.

Mojih 125 — Predgovor

Ovo je projekat u začetku. Zapravo, to što sam ga još ranije započeo čini mogući ključni povod za pokretanje ovog bloga. Možda je tako, možda i nije, to nećemo nikad znati. Takođe, nije jasno koliko će potrajati dok ne dođem do suprotnog kraja dugog konopca na kome sad visim, veoma daleko od vrha, ali dovoljno visoko da bi me pad ozbiljno skršio. Znam samo da do kraja ovog puta ima tačno 125 koraka. Elem, toliko je dug spisak muzičkih albuma koji su u jednom trenutku mog života uticali na mene.

Lakše ću objasniti jednom pričom. Olakšao bih dušu, ako me razumete. Reč je o tome da se zaista zbilo, i to baš meni. Godine su prošle i ponekad me još uvek progoni ono tegobno osećanje…

Stokholm, avgust 1983. godine. Deo sam ekipe koja je provela mesec dana u polarnom krugu, u gradiću Narviku na severu Norveške. Kupio sam gitaru (koju i danas imam) i ne mogu da budem radosniji… Povratak kući podrazumeva tri i po dana puta uz tri presedanja; prvo je baš u Stokholmu. Treba da sačekamo dvanaestak sati do voza za Malme, pa odatle do Berlina… Organizujemo dežurstva za čuvanje torbi na peronu, pa se raštrkasmo gradom. Šetam i ja, u društvu dvojice drugara. Nailazimo na malu prodavnicu na kojoj najpre uočavam natpis na četiri jezika u izlogu: garantuju da u svakom času imaju sve albume Davida Bowiea. Tek onda uočavam da se prodavnica zove Bowie’s. Ulazim čvrsto rešen da kupim jednu ploču; uostalom, za više od jedne i nemam novca, pokazuje se ubrzo…

Nastavite sa čitanjem… “Mojih 125 — Predgovor”

A sad, da malo zapržimo

Ide vikend, pa je red da nađemo neku muzičku temu koja će nam se zalepiti za pamet kao muzička podloga. Evo predloga: Firth of Fifth, numera sa albuma Selling England by the Pound. Solo na gitari koji je proslavio Stevea Hacketta, jednog od meni omiljenih muzičara u svim kategorijama.

A onda da malo zabiberimo: sledi verzija sa prošlogodišnje Hackettove turneje. Ona, nažalost, nije imala mnogo veze sa onim što je on radio na Nišville festivalu letos sa grupom Djabe, gde smo uredno bili na prozivci (ali to je druga tema).

 

I za kraj, da se preslišamo. Ovaj solo je jedan od najlepših u progressive rocku kao žanru i zaslužuje pogled sa svih strana. Skraćeni aranžman odsviran uživo u Budimpešti 2004. godine, ništa manje uzbudljiv.

I to bi bilo to, zasad.

A sad imam predlog za vas: bio bi red da učinite sebi nešto dobro – da čujete ono što se na ovom youtube pingvin-zvuku ne može čuti. Potražite uslove da čujete originalnu studijsku verziju Firth of Fifth u hi-fi uslovima ili makar u pristojnoj psihoakustičnoj varijanti, po mogućnosti veoma glasno. Opustite se tokom tih devet i po minuta i dozvolite bas-pedalama da vam razvale glavu počev od 6:52.

Biće to doživljaj koji nećete zaboraviti.