Odavno se nisam tako slatko nasmejao pregledajući stare klipove. Obratite pažnju na gitaristu i styling kompletne grupe.
Ko bi mogao i da nasluti u vreme snimanja da će se iz ovoga izroditi nešto sasvim drugo.
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Muzika pokreće misao
Odavno se nisam tako slatko nasmejao pregledajući stare klipove. Obratite pažnju na gitaristu i styling kompletne grupe.
Ko bi mogao i da nasluti u vreme snimanja da će se iz ovoga izroditi nešto sasvim drugo.
Ako pitate bilo kog rokera zašto je počeo da svira, odgovor će u većini slučajeva biti isti. Zbog devojaka. Oni koji tvrde suprotno su previše stidljivi ili lažu.
Pa je sasvim normalno to što žene, a pogotovo dogodovštine sa njima, predstavljaju jednu od ključnih tema popularne muzike. ![]()
Odnos muškarca i žene je platonski ako se ne desi ono. A priča o tome se, najčešće, zavija u eufemizme i oblandu od više slojeva kako se čuvari morala ne bi dosetili. Koliko je ko već vešt sa rečima.
![]()
![]()
![]()
![]()
Za P.P. Arnold sam prvi put čuo od Keitha Emersona. U jednom od svojih intervjua, još dok je bio u The Nice, pomenuo je da je najranija postava ove grupe bila prateći bend ovoj pevačici. Zapitao sam se ko je ona bila kada su joj ovi vrsni muzičari “držali leđa”.
Na odgovor sam morao poduže da pričekam: niko nije imao njene snimke. ![]()
Kada je Jeff Beck napustio Yardbirdse usred uspešne američke turneje, svi su se uhvatili za glavu i zapitali se koji mu je… Iz današnje pameti, to je bio logičan potez, jer sa Yarbirdsima nije više imao šta da traži – već je bio miljama daleko ispred njih, u razmišljanju. Veoma mlad i pod adrenalinom, napravio je svoju grupu sa kojom je tokom 1967. godine svirao po klubovima u Londonu. Prva inkarnacija The Jeff Beck Group uključivala je danas velike muzičke zvezde: Ronniea Wooda na ritam gitari, Roda Stewarta kao pevača, a ritam sekcija se menjala od svirke do svirke.
Kada se postava grupe ustalila, Beck je snimio jedan od najboljih albuma svih vremena, Truth (1968), otišao sa njom na svirke po Americi, a kada su se vratili sve je rasturio. Mladost – ludost!
Nama samo ostaje da se pitamo kako bi rok muzika danas izgledala da se to nije desilo.
Pre neki mesec bivši ministar zdravlja je, kao iskusan lekar, postavio dijagnozu da su Srbi “masni i depresivni”. Ovo “masni” verovatno znači da će neprijatelji lakše da nas nataknu na kolac, a “depresivni” da građani ne valjaju čim su zaboravili da se raduju.
Kako god da tumačimo njegove reči, loše nam se piše.
Doduše, u sličnom tekstu neki od novinara je ustvrdio da smo manje depresivni od Hrvata i Crnogoraca. Baš me je utešio.
Ustao sam pre tebe, lagano, da te ne probudim, na prstima išetao iz naše sobe i još pomalo bunovan odteturao se do kuhinje. Parče torte koje sam brižljivo skrio u zadnjem delu frižidera je i dalje bilo tamo – neotkriveno, nadam se. Zabo sam u njega svećicu, zapalio je posle skoro čitave večnosti traženja upaljača (jedna od mana ostavljanja cigareta) i uputio se natrag u sobu.
I walk along the street of sorrow
The boulevard of broken dreams
Where Gigolo and Gigolette
Can take a kiss without regret and so forget their broken dreams
Dobro pamtim kad sam prvi put čuo kako peva Diana Krall. Behu to pionirski dani razmene MP3 audio materijala, kad su oldvejveri jedva uspevali da se saberu od čuda što više neće morati da se muče dajući velike pare na skupe audio kasete. Na jednom od tri CD-a koje sam pomno čekao i najzad preuzeo od Bange, nalazilo se nešto što uopšte nisam pojma imao šta je. No, rešio sam da najpre preslušam Arethu Franklin: album Young, Gifted and Black (1972) sam odavno priželjkivao u svojoj fonoteci jer sam o njemu godinama samo slušao hvalospeve. I pod utiskom tog remek-dela, pustim album All for You (Dedication to Nat King Cole Trio) (1996), koji je potpisala pevačica čije ime nisam znao, a njenu muziku nikad nisam čuo niti tražio da čujem. Banga je sam dopunio CD tim albumom kad je video da ima mesta. Pa dobro, pomislih, album je posveta sjajnom i neverovatnom pevaču: vredi poslušati ko god da je.
Sećam se i šoka kad sam prvi put čuo tu izvedbu “Boulevard of Broken Dreams“. Pomislio sam: da li je moguće da se ovih godina pojavi neko čija duša je crnja od duše Billie Holiday? Taj glas je udarao pravo u bazu lobanje. Tu nije imalo šta da se doda niti da se oduzme. To je bilo to.
A onda šok.
Ovo ne da nije matora crnkinja, već mlada belkinja, pa još plavuša. O, sunce ti žareno! ![]()
Putevi Gospodnji su nedokučivi!
Dok lutam Londonom, pažnju mi privlači omot ploče koja stoji u izlogu. Na njemu ne piše ništa, samo slika dečaka i njegove oči koje gledaju pravo u mene. One su tople, zrače nevinošću. Ulazim u prodavnicu, raspitujem se o albumu iz izloga i kupujem.
Ispostavilo se da mi je to jedna od boljih kupovina u životu. ![]()
Pretpostavljam da se većina ljudi koji navraćaju ovamo seća “Džuboksa“, časopisa iz sedamdesetih koji je pretekao u osamdesete pre nego što se tiho ugasio. A da li se ko seća “Džuboks magazina” iz šezdesetih? Prvog jugoslovenskog muzičkog časopisa posvećenog rok muzici, čiji je urednik bio legendarni Nikola Karaklajić. I ja ga se slabo sećam, još sam bio klinac. Na žalost, nisam sačuvao ni jedan broj.
Ali sam sačuvao nešto drugo – nekoliko flexi diskova koji su, ponekad, objavljivani uz njega.
Oh, you were majesty
Your roads were heavy
And your longing was cut from bone
Imam razloga da verujem da će dobra muzika preživeti sav onaj mulj koji je formiran nastankom muzike za gledanje (MTV), muzike za merenje čiji je duži (VH1) i muzike interesnih grupa (svi ostali). Postmoderni pristup stvaranju je učinio popularnu muziku sasvim dovoljno raznovrsnom, samim tim i otpornom na trendove i petparačke uticaje. Oni kojima je novac postao draži od ideje koja ih je učinila poznatim sami su se izolovali (Goran Bregović, Bono Vox i svi ostali između njih dvojice) i pretekli su kao lakrdija o kojoj više nema smisla govoriti čak ni u sarkastičnim nastupima.
Prosta poenta glasi: potraži današnju muziku koja bi ti mogla biti po volji i sigurno ćeš je pronaći. Ja sam se u to uverio mnogo puta, a bend o kome danas pričamo je jedan od najboljih dokaza da muzici nije kraj, kao što tvrde razne lenje glave.
Istina, tog benda nema više, ali njegovo nasleđe je preteklo.