Danas slušamo jedan od onih posebnih trenutaka u istoriji rock’n’rolla koji se dese jednom, pa nikad više. Uopšte, ala se ulučilo: “Man Who Sold the World” je jedna od velikih epskih numera, a diranje u opus Davida Bowiea je svakako akt iznimne ludosti po definiciji… ako iko ikad bude pravio top listu najboljih obrada u rock’n’rollu, neće moći da zaobiđe ovu izvedbu.
Category: Muzika
Muzika pokreće misao
Život u prošlosti
Danas biram klasik koji je stekao čudesnu patinu tokom vremena: duže od četrdeset godina, ama još otkad je prvi put objavljena, numera “Living in the Past” zvuči kao da je napisana “pre sto godina”.
Imao bih da kažem svašta, ali sve mi se čini da je pametnije da ćutim. Da citiram samog sebe iz vremena kad je Bajro širio zen po kućama: “umukni, bre, i slušaj”.
Volite li grupu Jethro Tull?
Kuvanje marmelade, ali kakve!
Postoji jedan kratki i veoma posebni period u visokoproduciranoj R&B muzici ranih sedamdesetih kada je svima najzad postalo jasno da to nije isto što i soul, kada se ta muzika dobro kotirala i na američkim radio stanicama koje su slušali belci, a hiperprodukcija izazvana disko-manijom još nije otpočela. E, tada je jedan klasični ženski pevački trio predvođen jednim perfektnim glasom otpevao jedan od najvećih dance hitova sedamdesetih…
Allen Toussaint at his best…
Ja sam čova, bato!
Danas slušamo nešto što ne trpi previše priče. Jedino da vas podsetim da bi bilo poželjno da odšrafite ozvučenje, jer ovo je krljačina koja zahteva da se uši produvaju.
Doduše, valja da pomenemo dve stvari. Pustite ponovo, pa pročitajte i pratite linkove, možda nešto bude i vama zanimljivo.
Zovite me Al
Danas slušamo sjajnu stvar sa legendarnog albuma Graceland (1986) koji je Paul Simon upriličio sa danas čuvenim bendom Ladysmith Black Mambazo iz Južnoafričke Republike. A spot je priča za sebe… Da, dobro vidite: to je Chevy Chase…
I ne samo spot, nego i tekst:
Poslednji pozdrav
Poslednji pozdrav Johnu Lordu… Zar ste mislili da ću preskočiti ovo?
Nastavite sa čitanjem… “Poslednji pozdrav”
R.I.P. John Lord
Danas je na neko bolje mesto otišao majstor od najboljeg Hammond zvuka u hard rocku. I da se razumemo, deco: ta muzika se zove hard rock, a ne heavy metal.
Jonathan Douglas Lord (1941-2012) će najpre ostati zapamćen kao klavijaturista, aktivni autor i najstabilniji član grupe Deep Purple. Uz činjenicu da je upravo on osnivač grupe, formalno se može reći da je bio nekakva vrsta vođe benda tek u prvim godinama njenog rada. Ali ako je pošteno reći baš nešto, Ritchie Blackmore duguje Lordu sve što je naučio o baroknoj muzici i načinima da se taj stil uklopi u zvuk jedne od najomiljenijih prangija koje je rock’n’roll ikada imao.
Izvol’te u mašineriju
Direktni motiv za današnji izbor ove pesme je podrška sjajnom Vladanovom tekstu o umornim rokerima, u kome ju je on i sam upotrebio kao parabolu… Elem, predstavljam vam numeru sa jednog od albuma koji je izvršio najveći uticaj ne mene u ranoj mladosti, i to ne samo kada je reč o muzici. A tada, kada sam imao dvanaestak godina, ovu pesmu sam razumeo manje od svih drugih. Pogotovo stihove “…What did you dream? It’s alright, we told you what to dream…”
Rokenrol nije mrtav…
…mrtvi su njegovi slušaoci.
Ili barem umrtvljeni. Dan posle koncerta New Ordera na ovogodišnjem Exitu, pokušavajući da uporedim utiske, naleteo sam na Blicu na tekst posvećen drugoj festivalskoj večeri, gde je izvesna “lara” ostavila sledeći komentar:
Ja obozavam New Order ali
imam 42 godine i dvoje male dece i svakako nisam neko ko bi isao na takav festival. Kada organizatori prave ovakve dogadjaje treba da procene ko im je ciljna grupa i ko slusa to sto im se nudi. I new order pa i duran duran su grupe moje generacije i ne znam mnogo mladih ljudi koji ceprkaju toliko duboko u proslost muzike. A moja generacija nije bas u fazonu da se uputi na festival mi smo vise za obicne koncerte. Isto je i sa cenama. Zna se kolika je platezna moc nasih klinaca! Koji ce roditelj nekom 20-ogodisnjem studentu da da 3, 4 ili 5 hiljada za kartu?! Suvise stvari je u igri a organizatori zaslepljeni zeljom da im dodje sto vise engleza nisu uopste razmisljali o nasim ljudima!!! Steta! Mirise mi na skori, neslavan kraj Exita!
Jbg tetka. Razumem te…
Velika ljubav
Da, mislim na hit “Big Love” grupe Fleetwood Mac, kad sam već navalio na tu stranu ovih dana. I ne, ne mislim na osnovnu verziju koju možete naći na upit na jutjubu. Umesto toga, biram solo nastup Lindseya Buckinghama. Poslušajte majstora.
imam 42 godine i dvoje male dece i svakako nisam neko ko bi isao na takav festival. Kada organizatori prave ovakve dogadjaje treba da procene ko im je ciljna grupa i ko slusa to sto im se nudi. I new order pa i duran duran su grupe moje generacije i ne znam mnogo mladih ljudi koji ceprkaju toliko duboko u proslost muzike. A moja generacija nije bas u fazonu da se uputi na festival mi smo vise za obicne koncerte. Isto je i sa cenama. Zna se kolika je platezna moc nasih klinaca! Koji ce roditelj nekom 20-ogodisnjem studentu da da 3, 4 ili 5 hiljada za kartu?! Suvise stvari je u igri a organizatori zaslepljeni zeljom da im dodje sto vise engleza nisu uopste razmisljali o nasim ljudima!!! Steta! Mirise mi na skori, neslavan kraj Exita!