Trag genija

Zajedljivi bi rekli “to je ono kad pile kukuriče”. Drugi bi pomislili kako je Onaj Gore bio nepravedan u raspodeli talenta, pa je nekom dao pet puta više, čineći da on još u tinejdžerskim godinama napravi više hitova koji će dobaciti hiljadu godina nego što je nekom uspelo u celoj karijeri. E, onda bi neko krenuo da raspreda kako je to nepravedno.

Međutim, Onaj Gore mora da je imao neki poseban plan sa lepuškastim momkom iz Birminghama. Najzad, ako želiš da imaš olimpijskog pobednika, potreban ti je jedan koji može da skoči uvis dva i po metra, a ne petorica koji mogu da skoče po pola metra.

Nastavite sa čitanjem… “Trag genija”

Lucidan dečko

Ako ste redovan posetilac Suštine pasijansa, dobro znate koliko volimo muziku Davida Bowieja; nijedno drugo ime nije toliko puta upotrebljeno u ovoj rubrici. Štaviše, spontano smo otkrili da ta muzika najčvršći zajednički imenitelj različitih ukusa, navika i sklonosti osmorice Samuraja Skoja. I zato smo o Čoveku Koji Je Bio Umetnost govorili iz različitih aspekata, uvek potičući mogućnost da ostaje još nešto što se može otkriti i dodati u građevinu poštovanja prema tom opusu.

Voleo bih da vam ovog puta skrenem pažnju na fantastičnu sposobnost Davida Bowiea da izabere perfektne muzičke saradnike, takve koji će ostaviti trag koji prevazilazi autorski momenat, a da pritom niko nikome ne narušava integritet. Kao ilustraciju tog pogleda, iz arhive vadim numeru za koju se većina poštovalaca muzike Davida Bowiea bez zadrške slaže da je reč o jednom od najluđih instrumentalnih trenutaka u njegovoj veličanstvenoj muzičkoj zaostavštini.

Na stranu što je ovo jedna od najluđih solo partitura u istoriji rock muzike… Možete li poverovati da je ovo snimljeno iz cuga?

Nastavite sa čitanjem… “Lucidan dečko”

U mrkloj noći. U mrklu noć.

In memoriam: John Wetton (1949-2017)

Znali smo da je Majstor bolestan: borio se sa okrutnom bolešću već dugo. Pre godinu i po dana su mu izvadili loptu mase 1 kg iz stomaka, a od onda je prošao nekoliko ciklusa otrova. Najzad, vest o njegovom odlasku na Neko Bolje Mesto je stigla juče: umro je u snu, mirno.

Pogledali smo unazad i videli mnogo odlične i sjajne muzike koju je ostavio svetu. Sa tragom sete smo došli do zaključka da je te muzike toliko da ćemo lako i dugo slaviti njegov život. Recimo, ovako:

Recite slobodno… Evo, ja ću reći za vas: sunce ti žareno, kakva muzika!

Nastavite sa čitanjem… “U mrkloj noći. U mrklu noć.”

Ни налик другима

На ову сам песму био скоро заборавио. Није да је нисам сто година чуо – трајно ми је закована у плејлисту – него сам се увелико навикао на њу. Међутим, има и ко се није навикао, јер… ипак је то некакво изненађење. Стварно су тотално друкчији од других.

Овај снимак је можда најближи оригиналу, који више не умем да нађем. Ко зна, можда више ни не постоји. Препоручујем да се погледају и одслушају и остали снимци са ове листе, јер ова песма има истински култни статус. Нема ко је није извео, и то у време кад и бенд клинаца из подрума месне заједнице сматра да мора да свира своје ствари.

Nastavite sa čitanjem… “Ни налик другима”

Veliki Tata bluesa na Ostrvu

Danas je 83. rođendan Johna Mayalla, jedne od najznačajnijih figura kada je reč o razvoju bluesa i, uopšte, popularne muzike u Engleskoj. A s obzirom na to što je usledilo u tokovima te besprekorne, preko pola veka duge karijere, ni s one strane bare nisu znali šta ih je snašlo kada je u muziku delte kanula kap engleske aristokratije.

Dobro zdravlje, Maestro!

Nastavite sa čitanjem… “Veliki Tata bluesa na Ostrvu”

Muzičkom geniju u čast, mediokritetima u inat

Može li se tumačiti savršenstvo? Šta biva kad se prost svet poput nas, u svom nesavršenstvu razumevanja nečijeg genijalnog stvaralaštva, ostrvi da objašnjava “šta je pisac hteo da kaže” (kao da nije već rekao)? Gde je to mesto na kojem se zaista sreću genijalno delo i prosto prihvatanje tog dela?

Bio sam mlad i pokušavao da dokučim Baha, stalno udarajući u prepreke u vidu fraza, opštih floskula i opskurnih termina za koje danas znam da služe isključivo da se neznalica još više sludi. Vrteo sam se u krug dugi niz godina, a potom zamalo odustao od dalje potrage.

A onda se pojavio Nigel Kennedy.

I odjednom je sve postalo lako.

Nastavite sa čitanjem… “Muzičkom geniju u čast, mediokritetima u inat”

Ponekad valja da priznaš da si pokarabasio račun

Postoje dve vrste ljudi: oni koji su tiho trpeli sopstvene predrasude o muzici i, uopšte, umetnosti Davida Bowiea; i oni koji to ne žele da priznaju. Jer, ako ćemo pošteno: možda ne baš cele svoje karijere, ali svakako “barem poslednjih 45 godina”, Bowie je radio isključivo šta je hteo, nikome nije polagao račune i nikome nije objašnjavao značenja svog rada.

U tom kontekstu, bilo bi pošteno prema sećanju na velikog umetnika da prestanete da lažete kako vam se uvek dopadalo baš sve što je radio. Jer i vi i ja znamo da nije bilo tako.

Da pustim malo muzike, i to jednu stvar koju verovatno ne znate (objasniću vam zašto je verovatno tako), pa da nastavim sa svojom mršavom tezom za koju sam pak uveren da je potpuno tačna.

Češkate li se iza uha? Trebalo bi.

Nastavite sa čitanjem… “Ponekad valja da priznaš da si pokarabasio račun”

Тако се то ради

Те седамдесетдруге сам имао можда тек туце лонгплејки, ал’ се налазило начина да до мене стигне по неколико од другара који су имали више. Био сам опет закачио неки грип па сам тако имао времена да натенане преслушам последњу туру од неког типа који ми чак није ни био другар, него је његов брат био члан клуба.

Тада сам отприлике већ знао шта је то ЕЛП, али нисам имао прилике да их чујем како ваља. Док у том штосу нисам открио Мусоргског. Добро, знао сам да прогресивни рок, у неким својим гранама, дебело сарађује са класичном музиком, да се не либи синтезе свега могућег, ако ће из тога да се роди нека нова музика. Али ово још нисам чуо, да неко изведе класично дело од а до ш.

Овај снимак сам видео тек осамдесетих, кад се некако догегао до неке наше телевизије. Тада сам га већ знао напамет.

Nastavite sa čitanjem… “Тако се то ради”