Život je pun iskušenja. Pitanje je samo koja od njih su vredna muke, truda, pokušaja ili barem pažnje. Nevolja nezrelih je u tome da svoju energiju troše na marginalne stvari. Muka zrelih je u tome što su unapred svesni da se neće moći suprotstaviti baš svakoj muci.
Statistički gledano, svaka muka ima svoj kraj, što znači da se rešavanje mnogih problema, pod uslovom da problemu u oči gledamo, svodi na iskazivanje strpljenja.
Sad slobodno možete okolo da pričate kako su na Suštini pasijansa napravili het-trik sa Rejevima.
U nameri da održimo eklektičan pristup u ovoj rubrici, trudimo se da nam zahvat bude što širi i da ne dozvolimo sebi da skliznemo u manir. Borimo se da uhvatimo inspiraciju spram dnevnih obaveza i šta se tu može: prepuštamo se asocijacijama na prvu loptu, jer to je jedino izvodljivo rešenje… I zbog toga, ponekad zaboravimo na one kojima celokupna popularna muzika neizmerno duguje, a čiju muziku i sami neizmerno volimo.
Danas se podsećamo na muziku koja je bila temeljac za kompletan žanr i na čoveka koji je taj temelj postavio. Sad, posle priloga od juče i prekjuče, možete vi zaista da mislite da je ovo The Ray Performance, ali zapravo je to posledica zapanjujućeg saznanja da za sve ove godine nismo postavili na blog više od jedne pesme Raya Charlesa…
Pa rekoh sebi sinoć, red je da počnemo da ispravljamo tu nepravdu.
Bilo bi besmisleno da vam objašnjavam ko je Ray Davies ako to do sada niste naučili. Legendarni vođa grupe The Kinks je izvesno nejengleskiji od svih engleskih rokera, sudeći po temama kojima se bavio u svojim pesmama.
Ukratko, čovek koji je napisao toliko fantastičnih pesama da njegove albume automatski kupujem.
She lifts her skirt up to her knees
Walks through the garden rows
With her bare feet laughing
Ovi vešto sročeni stihovi odmah izmame osmeh na licu i zainteresuju slušaoca da pažljivo prati dalji razvoj događaja. Liče na one idilične fotke na društvenim mrežama kojima nas usamljenici zatrpavaju sve u nadi da će ih njihova lepota otrgnuti od surovosti života u kome se ne snalaze baš najbolje. Kako znamo da idila postoji samo u našim mislima, povratak u realnost ne mora da bude otrežnjujući.
Iako je u vezi sa K. sve išlo kao podmazano, neprestano mi je ponavljala jedno te isto pitanje: “Kad ćeš da me ženiš?” Džabe sam joj objašnjavao da nemam nikakav problem sa samim činom, već sa njegovim posledicama – u to vreme ni ona ni ja nismo bili u mogućnosti da se sami organizujemo. A od ljubavi se, kao što svi dobro znamo, ne živi. Vremenom, počela je da gubi strpljenje, pa je bilo samo pitanje dana kada će nam se putevi razići.
Normalno je da sam otpatio svoje…
“Hasten Down The Wind“, pesma Warrena Zevona koja opisuje sličnu situaciju, pokazala se delotvornom. Pojačavala je bol do krajnjih granica. Ali bol, kao što je slučaj i sa temperaturom, brže prođe ako je jačeg intenziteta.
She tells him she thinks she needs to be free
He tells her he doesn’t understand
She takes his hand
She tells him nothing’s working out the way they planned
She’s so many women
He can’t find the one who was his friend
So he’s hanging on to half her heart
He can’t have the restless part
So he tells her to hasten down the wind
Then he agrees he thinks she needs to be free
Then she says she’d rather be with him
But it’s just a whim
By which she hopes to keep him on the limb
She’s so many women
He can’t find the one who was his friend
So he’s hanging on to half her heart
He can’t have the restless part
So he tells her to hasten down the wind
Kao i sve Zevonove pesme, i ona je oslonjena na igru rečima: stihovi se smenjuju čas u muškom, čas u ženskom licu, pa je teško da se razluči ko je u njima više nezadovoljan. Pre se može zaključiti da i akteri nisu načisto sami sa sobom i još uvek su nesigurni šta bi trebalo da učine sa svojom vezom.
Klasična priča sa kojom svaki čovek na planeti može da se poistoveti. Ujedno, to je dobra ilustracija da je u vreme kada je ova pesma završila na Zevonovom povratničkom albumu, svet napokon saznao da se tu radi o izuzetno inteligentnom, vanserijskom songwriteru koji je već zreo autor.
Baš gledam sinoć snimak sa ovogodišnje ceremonije uvođenja u Rock And Roll Hall of Fame, pa se David Letterman raspekmezio dok je najavljivao Pearl Jam. Kaže kako je bio blagosloven jer mu je tokom 33 godine, svakog dana bogovetnog, živa muzika svirala na uvce u studiju.
Ma, hajde! Je li moguće?
Pa, lako je tako… Deder se ti, bajo, potrudi da stigneš na živu svirku poslednjim novcem koji imaš.
Za reggae grupu The Melodians i ja sam danas prvi put čuo. Muzičke knjige pišu da su bili uticajni na jamajkanskoj sceni, no danas nas interesuje njihova najpoznatija pesma. Sećate li se sredine sedamdesetih i velikog disko hita “Rivers of Babylon” za grupu Boney M? E, njega su zgotivili pomenuti Jamajčani, ne sluteći da će se ova pesma prodavati u milionskim tiražima.
Na Beth Orton sam često nailazio u muzičkim novinama, a da mi na pamet nije palo da bacim uvce na njene radove. Da l’ recenzenti nisu uspevali da me ubede da je njena muzika za mene ili je u pitanju moja gadljivost kada autori spajaju na neki način nespojive žanrove, tek, najveći deo njene karijere sam prespavao.
Kao što sam već ranije pominjao, Maria McKee je bila predodređena da bude zvezda. A nešto je, ipak, krenulo naopako. Dva albuma sa grupom Lone Justice danas se mogu smatrati klasicima, dobili su odlične kritike, ali su komercijalno neslavno propali. Sa 19 godina napisala je pesmu “A Good Heart” koja je u izvođenju Feargala Sharkeyja uspela da se popne do prvog mesta britanske liste.
Ni to joj nije pomoglo da postane popularna.
Krenuvši u solističke vode, izgledalo je da će se napokon pomeriti sa mrtve tačke. Iza sebe je imala moćnu diskografsku kuću Geffen, kreativne sposobnosti joj niko nije dovodio u pitanje, a ako ste prethodno imali priliku da je čujete, njen moćan glas vas je momentalno ostavljao bez daha.
Maria McKee (1989) i You Gotta Sin to Get Saved (1993) su bili albumi koji jasno pokazuju kako ona sazreva u svakom smislu. No, komercijalni uspeh ju je stalno zaobilazio, a diskografska kuća je počela da gubi živce. Dali su joj još jednu šansu.
Life Is Sweet (1996) je bio radikalan zaokret koji niko nije očekivao. To je album teškog zvuka, distorzičnih gitara i kriptičnih tekstova koji mora da se konzumira u manjim dozama i da se polako otkriva. Iz njega je pokuljala bujica emocija koju je teško zaustaviti – tuga, bes i rezignacija su se međusobno preplitali na do tada neviđen način.
“This Perfect Dress” je muzički brilijantna pesma puna melodramatičnosti i tenzije koja se prenosi na slušaoca. Možda se varam, ali mi se čini da je ovo pesma o ženi koja šije haljinu od kože svoga mrtvog ljubavnika. A to je već poprilično neuobičajena tema, zamumuljena i kriptična kao i sve ostalo na albumu…
You send me color
Pulled through the needle of you
Torn up I’m wearing it
What I wouldn’t give
To change the weather around you
I’m never cold
I’ll never cold
Lost as we spin
I’ll sew you in
This perfect dress
Skin of our skin
Woven our hands
Silk is our breath
Wear it for you
This perfect dress
This perfect room
This little death
Birth without womb
What I wouldn’t give
To tear riddle from riddle for you
But all I know
It’s all I know
Lost as we spin
I’ll sew you in
This perfect dress
Skin of our skin
Woven our hands
Silk is our breath
Wear it for you
This perfect dress
Lost as we spin
I’ll sew you in
This perfect dress
Skin of our skin
Woven our hands
Silk is our breath
Wear it for you
This perfect dress
Posle ovog radikalnog poteza, Maria je ekspresno popila pedalu od Geffena i zapečatila solo karijeru. Nastavila je i dalje da izdaje za nezavisne kuće, ali se malo ko trznuo na te, inače odlične, albume. Možda ključ za razumevanje leži u njenim stihovima iz pesme “Life Is Sweet“:
This one is for the girl who says those voices in her head
Never leave her alone
Don’t listen to your teacher, you’re not crazy
Just smarter than the rest of them
Paint a picture, write a song
Tell your story, bang a gong
Uradila je šta je htela i baš je briga za bilo čije mišljenje.
И, миц по миц, дођох до фотке од које је почела ова серија. Сусетка претходне, снимљена истом приликом, а сетио сам се ње кад ми је рндалица нанела онај љубичанствени пејзаж са јужне стране. Учинило ми се познатим, па сам се сетио да сам се већ бавио тако нечим. Нашао, па зашао и… кренуо да пишем с другог краја (овог).
Дакле исто то јануарско вече, снимљено са исте терасе, само поглед ка Бежанијској Коси.
У ствари, имам у тој серији још неколико које би биле за објављивање (фалите ме, уста моја, ил’ ћу вас подерати), али ова ми се чини да најбоље дочарава ту зимску танку идилу.