Erdoglija je deo Kragujevca na potezu od Knjaževkog srpskog teatra do Šumarica. Za mnoge, pa i za mene, ona je centar intimnog sveta. Verovatno zbog toga što sam odrastao u njoj i celi svoj život sam pokušavao da joj se vratim. Nije mi pošlo za rukom da se konačo naselim u Erdogliji, ali živim u naselju koje se oslanja na nju pa sam manje-više svakodnevno sa njom u kontaktu. Poznata je po talentovanim i živopisnim likovima o kojima kruže lokalne legende i anegdote, a mnogi od kragujevačkih muzičara su njena deca.
Erdoglija je išarana grafitima i porukama lične prirode koje na duhovit način govore o njenoj svakonevici, a pre neki dan na jednom od zidova pročitah: “Blago vetru, može da duva kada hoće”.
Pre oko tri sata, objavljena je vest da je Greg Lake, prvi glas grupe King Crimson, deo super-trojke Emerson, Lake & Palmer i solista, odlučio da ode na Neko Bolje Mesto posle duge i bolne borbe sa najtežom bolešću.
Ostaće upamćen po fenomenalnom glasu, odličnom sviranju bas gitare i akustične gitare i dobrim idejama koje je umeo da pretoči u muziku koja se lepila za dušu.
Otkako sam upoznao grupu Steely Dan, stavio sam je na pijedestal onih retkih grupa koje mogu na prste jedne ruke da nabrojim po tome da njihove kompletne opuse rado slušam od prve do poslednje pesme u fonografiji. A karakteristično za baš ovu grupu, uvek se zabavljam mentalnom vežbom sastavljanja “konačne kompilacije”. Svestan sam toga da je to nemoguć posao, pošto bi sastav kompilacije (recimo, za jedan CD) zavisio od brojnih faktora, verovatno najpre od trenutnog raspoloženja. Ali nemam ozbiljne namere, a zabava je zagarantovana, pa se vrtim sa tom igrom već dvadesetak godina.
Nisam baš vodio evidenciju, ali sam primetio da jednu pesmu ne propuštam ama baš nikad.
I da karikiram Zoću Peacocka: ponekad ne možeš da se oparaš banalnih tema u baladama. Ona ga napustila, on je u bedaku, napio bi se ali nema čime, sećanja ga guše, pevao bi blues, ali ta slika je toliko lepa i taj miris za njom ostaje da sad nema kud. Kao pubertetlije.
Eto. Od te patetike nisu bili pelcovani ni najveći bendovi svog vremena.
Ako pođemo od toga da je ljubav pozitivna emocija koja nam daje osećaj privrženosti nekoj drugoj osobi, vrlo brzo ćemo da utvrdimo da ona nije nešto što se samo desi i nastavlja da traje. Da bi sve bilo kako treba, potrebno je da se i mi i partner maksimalno trudimo kako bi se osećanje zadovoljstva što više produžilo. A ako smo dovoljno uporni i prihvatamo sitnice koje nam smetaju kod druge strane, možda nam se desi i sreća – taj divni osećaj ispunjenosti kada stvaramo i imamo nešto što nam je važno.
U stvarnosti, zbog različitosti ciljeva partnera u njihovom odnosu, često propuštamo priliku da zaista volimo i budemo srećni.
Pesma “Love and Hapiness” je pokušaj Ala Greena da nam pomogne da dostignemo taj ideal koji, skriven, postoji u svakome od nas ili da nas probudi i podstakne kako bismo postali svesni njegovog prisustva. Zbog toga nije ni čudo što je mnogo godina posle njenog nastanka još uvek aktuelna. I uvek će biti.
Poštovaoci ovoga pevača dobro znaju da Green nije bio samo sjajan izvođač, već i kompletan autor koji je hitove sipao iz rukava tokom sedamdesetih. Praktično,bio je jedan od onih retkih soul/funk/gospel majstora koji su visoko nosili svoju zastavu sve dok ih disko muzika nije pregazila, a niz njegovih albuma Gets Next to You (1971), Let’s Stay Together (1972), I’m Still in Love with You(1972) i Call Me (1973) teško je uporediti sa bilo čim u popularnoj muzici – sadržali su toliku količinu romantike od koje se nije moglo pobeći.
Ako imate bilo kakvu nedoumicu kako da dostignete ideal iz naslova, možda nije loše da krenete od nekog od pomenutih albuma i u malim koracima pomerite svoj život napred. Pesme na njima provereno “rade”, a partner će vam biti zahvalan.
Naslov je odavno bubnjao u nekoj zečijoj rupi ove moje lude glave. A kako je od naslova krenulo, metodom “mačka ti se šetala po krovu štale” sam došao i do savršene zvučne podloge te fraze. Nehotice ili ne, vraćam se jednom fenomenu koji ću pokušati da dekomponujem kako bih ga bolje razumeo. Ali, prvo da krenem od skraćenice.
U nameri da pojam za vas podržim linkom, potražio sam vezu “define:AOR“, već znajući za značenje… Ček’ malo, šta je sad ovo? Tek na trećem linku sam pronašao značenje koje sam tražio, inače kontekst koji me zanima najpre skreće na frazu album oriented rock. Ne, ne… Sačekaj malo, nisam hteo o tome.
Danas vam skrećem pažnju na pojavu u savremenoj muzici koja se rodila, razvila i doživela svoj vrhunac sedamdesetih godina dvadesetog veka. Iako je pretekla do danas, drugačije se danas tumači, a vremenom je postala omiljeni cilj za napad jedne vrste poznavalaca rock muzike i skrivena perverzija druge grupe slušalaca.
Elem, adult oriented rock. Postoji jedna i samo jedna grupa na koju smete najpre da pomislite kada se pomene ta fraza.
I dok dlanom o dlan, stiže poslednji mesec u godini. To je mesec u kojem se veličaju poluinformacije, a to su smicalice gore i štetnije od laži. Ali, o tome posle. Prvo o šablonu ponašanja u vezi sa obrtanjem kalendara.
Decembar uvek nekako navodi na rekapitulacije: to je stereotip od kojeg se ne može pobeći. Ako bismo tražili situacije kada je to zaista i korisno, osim možda nametnutog ciklusa knjigovodstvene godine za koju imate dva meseca da je uobličite u završni obračun (ako ste, recimo, vlasnik malog preduzeća), teško bismo mogli da pronađemo išta vredno pomena. Nije li to čudno? Život nas mnogih je zasnovan na frazama, odvija se bez neke naročite suštine (osim one uobičajene: obrazovanje, sticanje, generički planovi, roditeljstvo, blabla) i ispunjenje nalazimo u mnogim sitnim stvarima kojima dajemo smisao. I to je u redu – sve dok te male životne poente ne počnemo da guramo u šablone zasnovane na rekapitulacijama prethodnih perioda. I onda neke male, ali savršene pojave završe kao banalizovani artefakti posle kojih sve kao da radite ispočetka.
A da se ipak odreknete načina života u šablonima i po rigidno praćenom rasporedu ili barem “zato što to tako treba”? Da makar pokušate jednom da uradite nešto vredno pamćenja, a što znate da je neponovljivo? Ili, ako je već preteško da postignete takav domet, prosto ignorišete zamenu kalendara na zidu i sve ono što simbolizuje prelazak u novi ciklus merenja vremena?
A to čak nije sve. Da li vam je palo na pamet da bi godišnji ciklus trebalo započeti, recimo, u vreme prolećne ravnodnevnice ili pak u jesen, kad počne školska godina? Možda bi sredina leta bila bolja kao presek godišnjeg ciklusa proizvodnje? Ama sve, samo ne zima!
Poenta je u sledećem: vreme ne možete zaustaviti, a svakako se neko brine oko kalendara. Niko vas ne sprečava da se osećate lepo i zabavljate se u zimskoj sezoni, da se pridružite nekoj pakleno dobroj novogodišnjoj žurci i da se izubijate od hrane i pića na nečijoj slavi, ako vam je po volji. Nego, to psihološko nametanje novog kruga na životnim godovima…
Kada god dođem u porodičnu posetu Grbićima prvo se, nimalo domaćinski, natežemo oko jedne stvari – koliko dugo ćemo da budemo njihovi gosti. Moj početni plan da kod njih provedemo samo vikend ubrzo padne u vodu, a nove tehnologije mi odavno dozvoljavaju da ne budem fizički prisutan na radnom mestu, što je njima jedan od najjačih argumenata da što duže ostanem.
Tek kada padne preliminarni dogovor, nasipamo drugu čašicu, pa gde se zaustavimo…
O ‘rani da ne pričam. Već znate da se s druge strane Save i Dunava oduvek dobro jelo, a delić svih tih đakonija koje se nađu na njihovoj trpezi može da se vidi na kraju svakog nedeljnog Utovara. Pa ti izdrži…
Nešto od tih gastronomskih bahanalija ostalo je zabeleženo na fotografijama. U folderu “Dan za kotlić” nalazi se svedočanstvo o kulinarskom umeću kuma Buleta i posledicama konzumiranja finalnog proizvoda – nisu mi pomogle ni dve popijene flaše kisele vode kako bih probavni trakt doveo u red.
Da ne zaboravim, na meniju je bio stew, gulaš/paprikaš koji se, sa malim varijacijama, sprema u kuhinjama skoro svih naroda širom sveta.
– * –
U martu 1971. godine, američki virtouz na saksofonu King Curtis je održao tri koncerta u čuvenoj dvorani Fillmore West. Deo te raspojasane atmosfere odlično je uhvaćen na albumu Live in Fillmore West (1971), za koji posvećenici tvrde da je esencijalno slušanje ako želite da uhvatite duh soula/funka s početka sedamdesetih. Magiju na sceni stvara ne samo prisustvo Kinga Curtisa, koji je vrhunski muzičar i zabavljač, već prateći muzičari koji “jedu” svoje instrumente – The Memphis Horns, Cornell Dupree (gitara), Bernard Purdie (bubnjevi), Billy Preston (klavijature) i još veliki broj studijskih asova iz Atlantica.
Uvodna i odjavna nimera na ovim koncertima je “Memfis Soul Stew“, što je Curtisova pošalica uz koju najavljuje i odjavljuje muzičare u fazonu recitovanja ponude u nekom restoranu. Ili, bolje reći, to je recept kako da se spremi jelo koje prija dodavanjem različitih sirovina i začina (instrumenata).
Да наставим са оном шетњом од прекјуче – ево, прешао сам скоро триста метара, и ту ме спопадне нека брадата заврзлама. То ће бити лично… хм, који ли враг? Личи на деда Мраза, ал је обучен као амерички свети Никола (немачки санкт Николаус – Клаус – санта Клаус), који пак нема никакве везе са својим даном него га везују за божић. Тј не баш толико за божић него за цео период од дана захвалности па до њега (енгр. истог). С тим што се увелико упињу да то некако покрије и цео новембар, не би ли црни петак пао нешто раније.
Рачунајући да сам уштрикао бар пет добрих до тог тренутка, нисам био нешто лоше расположен кад ми је пришао и покушао нешто да ме орасположи. Залуд му труд, ех. Видим, овдашњи глумац аматер, град мало одрешио кесу па им ваљда даје неку кинту, вежба, ради на ко зна ком будућем лику, здао се својски, даје ми бомбону. Твоја брада лажна а моја је права… добро дај, сретна ти радња, сетићу се ваљда кад опет дођу унучићи, да им дам.
То “прекопута” схватити веома условно. Пута више нема. Ово је обријана главна улица, равна с краја на крај, нема ивичњака, нема коловоза, нема знакова, нема пешачких прелаза. Мали снежни плугови, они за тротоаре, се оријентишу тако што прте по средини и уз фасаде а гомилају између, а на сваких двадесетак метара просеку и попреко, да се остарели народ не изломи прескачући.
Don’t forget to keep your head warm
Twinkle twinkle, Uncle Floyd
Watching all the world and war-torn
How I wonder where you are
Ne znam kakav stav vi imate prema toj temi, ali ja ne prestajem da razmišljam o umetnosti tog čoveka. I kako vreme prolazi, njegova muzika sve lakše probija u srž. Ponekad me poneki ton zaboli. Ali ne opirem se. Ne mogu da se opirem ovakvoj muzici. Ne mogu da se opirem saznanju da sam skoro sve od njega najzad razumeo, mada ponekad sa velikim zakašnjenjem.
Neka sluša ko ima uši. Neka čuje… Neka čuje ko misli da može.