Zadatak za pažljivo oko: pronađite ono što ne pripada skupu predmeta na slici.

Scenu je fotografisao moj drug Miroslav ispred jedne prodavnice na ostrvu Zakintos pre dve godine. On mi je i poklonio fotku da je objavim ovde.
(tnx Brandy)
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Zadatak za pažljivo oko: pronađite ono što ne pripada skupu predmeta na slici.

Scenu je fotografisao moj drug Miroslav ispred jedne prodavnice na ostrvu Zakintos pre dve godine. On mi je i poklonio fotku da je objavim ovde.
(tnx Brandy)
Da li ste se iskušavali sa panoramskim fotografijama?
Panorame su zgodna stvar u digitalnoj fotografiji. Ranije je to bila skupa i teška tehnika. Ukoliko umete da fotografišete kako valja, možete dobiti baš zanimljive rezultate.
U svojoj kolekciji imam dosta panorama, manje ili više uspešnih. Možda ne baš najuspešnije (u tehničkom smislu), ali meni verovatno najdraža je panorama Temišvara koja pokriva punih 360°. Stao sam na sred trga (kome, izvinite, ne znam ime) sa fotoaparatom na tronošcu, pa opal’.
Dakako, ova sličica je besmisleno mala. Ovde nemam načina da je povezujem u uredan prikaz, nego evo direktnog linka, pa je gledajte u veličini 10000×1000 piksela (1,5 MB; pobrinite se da uvećate sliku na 100%).
Crkva sa dva tornja koja se nalazi malo levo od sredine je srpska pravoslavna crkva. Sivozelena zgrada koju vidite neposredno levo od nje je zgrada Magistrata, važna građevina u istoriji Srba u Temišvaru. Desno je plavožuta zgrada Srpske patrijaršije, ona ista u koju su, po priči Stevana Sremca, pop Ćira i pop Spira išli vladiki na noge da im arbitrira onaj slučaj izbijenog zuba.
Tehnika panorame je zanimljiva za priču; vratiću joj se nekom prilikom. Tada ću vam objasniti koje sam sve greške napravio dok sam slikao za ovu panoramu.
Jednu od ovih fotki sam predstavljao više puta do sada, na raznim mestima. Ne mogu da odolim, moram ponovo, ali ovog puta sa malo više scena.
Nedelja, rano popodne, april 2004. godine, nalazim se u pešačkoj zoni u Kembridžu u Engleskoj. Momentalno je bilo lepo vreme (što je važan podatak, s obzirom na to da sam tog dana prebrojao četiri sunca i tri kiše, naizmenično). Ljudi se razmileli po gradu; reke turista trče po dvorištima koledža i po ulicama, guraju se po krcatim čajdžinicama, a neki su se okušali i u upravljanju čamcem po reci Cam uz pomoć motke. Nastavljam ka uskršnjem vašaru na trgu ispred čuvene zgrade Corn Exchange. Morao sam da dotaknem zgradu: ovde je grupa Pink Floyd imala svoj prvi nastup 1965. pod tim imenom; tada su to bili “samo” lokalni momci.
Na raznim mestima zatičem ulične muzičare, pantomimičare, ludake raznih vrsta. Ne mogu da odolim: potrošio sam možda 4-5 funti sitnine da im dam bakšiš; sećao sam se godina kad sam aktivno svirao gitaru i pitao se da li ću ikad biti u prilici da sviram na ulici tamo gde je to sasvim uobičajeno… Nastavite sa čitanjem… “Par fotki iz arhive: Kembridž 2004”
Deset hiljada potvrđenih žrtava, još sedamnaest hiljada nestalih, devastirana infrastruktura, zamalo nuklearna katastrofa, šteta od 310 milijardi dolara, empirijski dokaz da se potpuno uništeni kolovoz može popraviti za šest dana i ponosna nacija kojoj nije potrebno pedeset policajaca oko kamiona sa flaširanom vodom, jer se niko ne grabi, već svi mirno uzimaju po jednu flašicu. To je, otprilike, kratki saldo jedne od najvećih kataklizmi koje je priroda priredila svetu.
Groteskno je reći, ali sreća u nesreći je to što su se zemljotres i cunami desili Japanu. Da se desilo bilo gde drugde u svetu, više bi posla bilo sa nedisciplinovanim građanima nego sa posledicama nesreće. Svi smo gledali kako ljudi u toku zemljotresa beže – na vrhove zgrada, jer tamo je najmanja opasnost od slomljenog stakla i šuta, a oni znaju da te zgrade neće pasti… Što reče jedan 11. marta uveče, jedan naslov koji nećemo čitati ovih dana je “Stotine hiljade spasenih zahvaljujući rigidnim standardima gradnje”.
I standardima i izvedbi koja je jednaka projektu, ne sumnjam u to.
Portal The Atlantic je objavio foto-reportažu koja iz posebnog ugla odslikava razmere katastrofe u Japanu. Preporučujem da je pogledate.
(Via)
Znate li čija je ovo gitara?

Pitanje ne bi smelo da bude čudno. Reč je o jednom od ključnih muzičara ozbiljnog dela američke scene. A ova gitara je njegov zaštitni znak već oho-ho godina.
U prilogu o tilt shift fotografiji, pomenuo sam da sam izgubio URL ka jednom izuzetno zanimljivom video klipu rađenom u toj tehnici. E, pa našao sam ga!
Čeprkajući i dalje na tu temu, ulovio sam i video-instrukciju o postprodukciji tilt shift efekta. Prosto je, a vrlo efektno – verujem da će vam pomoći ako odlučite da se i sami okušate:
Neću više da vas davim: skoknite na youtube, pa unesite pojam “tilt shift” za pretragu. Naići ćete na mnogo primera. Ako učinite to, fer upozorenje: pogledajte ponekad na sat…
Jeste li čuli za tehniku tilt shift fotografije?
Reč je o fotografijama koje su kadrirane kao total (široki plan), ali tako da simulacijom ograničene dubinske oštrine na određenoj (već udaljenoj) tački posmatrač stekne utisak da gleda u nešto što je veoma blizu, kao da je reč o nekakvoj maketi, diorami, nečemu poput toga. U toku fotografisanja, to se može postići isključivo specijalnim objektivima u kojima se sočiva namerno izvode iz ose centralne simetrije. To su veoma skupe igračke, a to je relativno teška tehnika kadriranja i zbog toga su direktne tilt shift fotografije prilična retkost među profesionalcima. Nešto više o istoriji i tehnici ove vrste fotografisanja potražite na stranici Vikipedije.
Srećom, danas postoji i tehnika postprodukcije koja omogućuje isti efekat. Oprobao sam se u tome – i dobio jako zanimljive rezultate!