Ni boogie, ni reggae

Tokom šezdesetih, obojeni Amerikanci vodili su žestoku borbu za svoja prava. Bolelo ih je jako, ali su se izborili. Na muzičkom planu još nije bilo sve gotovo. Iako je soul/funk postao popularan i među belom publikom, a blues promenio muzičku matricu prvenstveno u Velikoj Britaniji, diskografske kuće se nisu predavale.

Crni muzičari, praktično, nisu imali nikakvu kontrolu nad muzikom koju stvaraju.

Nastavite sa čitanjem… “Ni boogie, ni reggae”

Caruso

Qui dove il mare luccica
e tira forte il vento
su una vecchia terrazza davanti al golfo di Sorrento
un uomo abbraccia una ragazza
dopo che aveva pianto
poi si schiarisce la voce e ricomincia il canto

Već prva strofa je dovoljna da damama zasuze oči.

U operu ne idem jer mi je daleko, a ovi moji u gradu nikako da je naprave – važnije su crkve. I don't know smile

To ne znači da ne volim da čujem neku dobru ariju. Glas je najbolji instrument ako ga imaš i znaš da ga koristiš.

Nastavite sa čitanjem… “Caruso”

Ode nam voz

Čitajući kao klinac knjige Agate Kristi, nisam mogao da se otmem utisku da je putovanje vozom prava avantura. Kako i ne bi bila, kada je njen junak Herkul Poaro u romanu Ubistvo u Orijent ekspersu prinuđen da rešava misteriju zavejan negde usred Balkana. No, iako se ispostavilo da takav put može da bude i opasan, Agata je uspela da kroz roman provuče i jednu romantičnu stranu putovanja vozovima koja je raspaljivala mladalačku maštu.

Bio je to dovoljan podsticaj da počnem da sanjarim.

Nastavite sa čitanjem… “Ode nam voz”

Hirošima

Nakon kapitulacije Nemačke i Italije, Japan je ostao jedina država koja se nastavila boriti u Drugom svetskom ratu. Američka javnost bila je zabrinuta velikim ljudskim žrtvama na bojištima Tihog okeana (samo pri osvajanju ostrva Okinawe poginulo je 12.000 savezničkih vojnika), a nekako u to vreme izvršena je i prva uspešna proba atomske bombe. Japanska vlada odbila je da kapitulira, a tadašnji predsednik SAD Harry Truman dao je zeleno svetlo da se novo oružje isproba u ratnim uslovima.

Grad Hirošima sravnjen je sa zemljom. A tri dana kasnije i Nagasaki.

Nastavite sa čitanjem… “Hirošima”

Jorgovan i šampanjac

Tokom maja/juna 1970. godine, legendarna grupa Blood, Sweat & Tears je bila na turneji po Istočnoj Evropi koju je sponzorisala vlada SAD. Navratili su i do nas. U to vreme bili su na vrhuncu popularnosti, da bi uskoro kola krenula nizbrdo. Napustio ih je harizmatični pevač David Clayton-Thomas.

Grupa se dala u poteru za novim pevačem.

Jedan od kandidata je bio na Zapadu gotovo anonimni Poljak Czesław Niemen.

A on ih je glatko odbio.

Nastavite sa čitanjem… “Jorgovan i šampanjac”

Hajde sad, lepo priznaj ovim dobrim ljudima zašto si uvek preskakao tu pesmu kad si slušao “Heroes”

Sula vie dilejo… A ne, to je neka druga, 600 km istočno. Ova nema tekst.

Nisam se zabunio, ali nisam ni očekivao da će atmosfera onog Berlina čekati na mene četrdeset godina (ili barem 25, otkad čekam da recikliram propali plan za pohod leta 1991). Zid je srušen i to je to: Berlin je opet jedan, ceo, živ i živahan, nosi svoje ožiljke sa tihim dostojanstvom. I tu postoji još nešto. Ispod svega se krije nešto što bih verovatno uspeo da otkrijem, samo kad bih imao malo više vremena.

Ovako, čini mi se da mi stalno izmiče za jedan korak… A možda mi se samo čini da to nešto još uvek postoji.

Nastavite sa čitanjem… “Hajde sad, lepo priznaj ovim dobrim ljudima zašto si uvek preskakao tu pesmu kad si slušao “Heroes””

Getsimanski vrt

Vaskrs ili Uskrs najveći je hrišćanski crkveni praznik. Njime se proslavlja vaskrsenje – povratak u život Isusa Hrista. Po hrišćanskom verovanju, to se desilo trećeg dana posle njegove smrti, u prvu nedelju posle Velikog petka.

Uskrs je praznik koji nije vezan za određeni datum, a računanje u koji dan pada je malo komplikovano zbog različitih kalendara i još nekih stvari. Za pravoslavce datum Uskrsa određuje Jerusalimska patrijaršija.

Nastavite sa čitanjem… “Getsimanski vrt”

Grmljavina koja još uvek traje

Od koga su Jimmy Page i Jeff Beck tokom šezdesetih naučili one rifove i posejali ih po Ostrvu, to znamo. Na početku evolutivne lestvice se nalaze Elmore James i Robert Johnson, vezni igrači prvog derivata su bili Bo Didley i Chuck Berry, a kad je Buddy Guy pokazao da je dozvoljeno sve to raditi i malo glasnije, bez nužnog održavanja čistog tona, nije bilo kraja radosti celoj generaciji gitarista.

Međutim, nešto je nedostajalo: nemoguće je da su i Page i Beck odjednom ukapirali kako da naprave onaj zvuk gitare koji podseća na struganje kožnim cipelama po šljunku, pa ma kakve fraze da se sviraju. Kombinacija gitarističkog stila koju su ta dvojica izneli iz grupe The Yardbirds i odveli na viši nivo u grupama koje su potom oformili svakako je bila revolucionarna. Elementi tog stila, međutim, nisu bili originalni. I jedan i drugi kao ključni uzor u stvaranju svog zvuka navode istog čoveka. Ovog.

Nastavite sa čitanjem… “Grmljavina koja još uvek traje”