I can wait a long long time Before I hear another love song
Naleteh slučajno na obradu pesme “Marian” od Sisters of Mercy, u izvođenju Nouvelle Vague. Uhhh, stresao sam se. Znam mnoge pesme koje zvuče bolje u obradi, ali ovo je daleko od tog slučaja.
Krajem šezdesetih jugoslovenska popularna muzika i rock & roll su bili neraskidivo povezani . Rokeri su počeli da nastupaju na festivalima. Na tu pojavu ne gledam kao čistunac – bio je to ulazak “na mala vrata” u, do tada, rigidne medije kako bi se doprlo do šire publike.
Muzičari su se snalazili kako su znali i umeli, a Partija je žmurela na jedno oko.
Saudade je termin iz portugalskog i galicijskog za koji ne postoji direktan prevod na bilo koji drugi jezik.
Postoje čitave studije koje pokušavaju da objasne ovu reč. Po jednima ona opisuje emocionalno stanje nostalgične i ili melanholične sete za voljenom osobom. Po drugima, ne mora nužno biti reč o tuzi već je reč o kombinaciji emocija, iskustava, mesta ili događaja koji su nam u nekom momentu pričinili radost i koji u momentu “okidaju” osećanja čineći nas ponovo živim. Po nama… kada osetite saudade, znaćete.
Sarajevska pop škola je izraz koji se često pominjao u Jugoslaviji. Još od početka šezdesetih odnosi se na muziku koja je dolazila iz ovoga grada, a koja je imala specifični duh i šmek. Kakav? E, to je tek teško opisati – mora se proživeti.
There once was a time I should have known better then Although you may try It won’t come your way again
Beše jednom jedno vreme kada se muzika slušala. Nije nas bila interesovala ikonografija, broj pregleda spota na Cevki, nismo pretili samoubistvom kada je Sting izlazio iz The Police nasuprot hordi adolescentkinja povodom skorašnjeg Zaynovog odlaska iz 1D.
U staroj Jugi podrazumevalo se da kontinentalci leti idu na more. Za decu je to bio događaj koji se iščekivao cele godine, a često se ostajalo i po 3-4 nedelje. Što da se bije toliki put za manje kada se ide jednom godišnje.
Za tu avanturu nisu se, kao danas, uzimali krediti, a roditelji se nisu mnogo brinuli oko finansija – po povratku čekala ih je nova plata pa se trošak nije ni osećao.
Kako sam u par prethodnih priloga debelo zabrazdio u festivalsku muziku, vreme je da se vratimo na ono čime se sve vreme ovde bavimo. Jugoslovenski rock & roll nije bio ništa slabiji od onoga koji se svirao u svetu – u to ćemo se ubrzo uveriti. Razlika je bila samo u tome što on na domaćem terenu nije imao nikakvu infrastrukturu koja bi ga poduprla. Razlozi su bili čisto ideološke prirode – kada je Partija shvatila da mladim, urbanim ljudima treba malo oduška i odlučila da malo popusti dizgine, voz je već bio prošao.
Tradicionalno, Balkanci su nemarni & aljkavi kada je bilo kakva (h)istorija u pitanju, pa više volimo da je relativizujemo u zavisnosti od dnevno-političkih potreba nego da utvrdimo činjenično stanje. Ako uposlimo Tražilicu na Allmusicu i u nju kucnemo “great American songbook” dobićemo više od 24.000 pogodaka u kategoriji albuma.
Nisam proveravao broj, mada uopšte ne sumnjam u njega. Tehnologija je, u svojoj suštini, “glupa” i ne laže.
Pravo pitanje je, u stvari, da li ćemo ikada imati nešto što se zove “The Great Yugoslavian Songbook“? Naša “pesmarica” je jako bogata, pa kada mogu Amerikanci da je sastave, zato to ne bismo mogli i mi?
It’s still the same old story A fight for love and glory A case of do or die. The world will always welcome lovers As time goes by.
Veliki je problem izabrati prikladnu pesmu za godišnjicu. Sve su poprilično ljigave i u njima se podrazumeva da je srećan početak imao i srećan kraj, na kalup Stojnićevih stihova “večeras na dan našeg venčanja”. Majka mu stara, zar se ne možemo prisetiti događaja koji je bio divan sam po sebi, bez obzira kako se završio i bez podrazumevane patetike? Eto zadatka za nove naraštaje muzičara a, do tada, hvala starim majstorima…