Čim sam čuo trubu u današnjoj pesmi, znao sam da ću nešto o njoj da napišem. Ovakvo aranžmansko rešenje ne pada tek tako s neba, već je neko razmišljao o tome. Nisam imao pojma ko je Patty Larkin, pa se putovanje kroz njen opus pretvorilo u interesantnu avanturu.
Malo je žena poput nje koje mogu znalački da opletu po gitari.
Sinoć je stigla vest da je Burt Reynolds podlegao dugogodišnjoj bolesti srca na nekoj klinici negde na Floridi. U to ime, prisećamo ga se muzikom iz izvesno najpopularnijeg filma u kojem je ostvario najznačajniju ulogu u karijeri: Smokey and the Bandit (1977).
Burt Reynolds beše jedan od svojeglavih momaka Holivuda. Štaviše: navodno je jednako čuven po ulogama koje je odbio kao i po onima koje je odigrao!
Rhiannon Giddens je jedna od najinteresantnijih američkih pevačica koje su se pojavile u poslednjih desetak godina. Pored pevanja, virtouz je u sviranju violine i bendža, a brusila se u grupi Carolina Chocolate Drops, specijalizovanoj za izvođenje starinske folk/bluegrass muzike.
Zajedno sa Bobom Marleyjem i Bunnyjem Wailerom, Peter Tosh je bio ključna figura u grupi The Wailers više od decenije (1963–1976). Niko ne zna koliko bi dugo trajalo njihovo prijateljtvo da se muzički biznis nije umešao u celu priču. Kako je globalna popularnost reggae muzike sve više rasla početkom sedamdesetih, tako je Marley, zahvaljujući marketingu, postajao njena centralna figura. Wailer i Tosh su, jednostavno, marginalizovani, iako su bili autori nekih od ključnih pesama grupe.
Šta im je ostalo sem da krenu sopstvenim putevima.
Easy listening muzika je oduvek imala veliki broj svojih poklonika. Ja ne spadam u tu grupu slušalaca, no moram da priznam da se i u toj kategoriji mogu pronaći neke fantastično dobre odsvirane pesme koje i danas žive.
Imam nekolicinu prijatelja koji su, poput mene, od malena veliki obožavatelji filmskog opusa Sama Peckinpaha. Ovaj režiser je uveliko zaslužan za revitalizaciju westerna kao žanra, a nekoliko njegovih epskih filmova na tu temu su danas klasici. Major Dundee (1965), The Wild Bunch (1969), Pat Garrett and Billy the Kid (1973), Bring Me the Head of Alfredo Garcia (1974) samo su neki od Peckinpahovih filmova koje sam strastveno gledao u bioskopima iz dana u dan, sve dok ih ne bi skinuli sa repertoara. Niko pre njega nije snimao takve akcione scene i nasilje koje su imale svrhu u naraciji, a likovi su mu, najčešće, bili ljudi koju su večito bili u konfliktu između života koji žive i ideala u koje veruju… Dakle, gubitnici i otpadnici.
U The Ballad of Cable Hogue (1970) Peckinpah je malo odstupio od sopstvenog obrasca. U njemu nema žestokog nasilja, a mnoge epizode su prožete humorom.
Trideset godina kasnije, čika Žika mi je doneo novi disk Calexica Hot Rail (2000) i odmah izjavio: “Sine, ovo će mnogo da ti se svidi…”.
Do pre par nedelja nisam imao pojma da postoji grupa koja se zove Chicha Libre, a danas mogu da ustvrdim da su se trajno uselili u moj muzički mikrokosmos. I to onaj njegov deo u kome obitavaju svi oni za čijim snimcima često i rado posežem.
“Art for art’s sake” je uobičajeni prevod francuskog slogana iz XIX veka “l’art pour l’art“. Naš jezik je mnogo praktičniji jer smo ovu frazu strpali u jednu reč – larpurlartizam.
Još samo da pokušam da ukratko objasnim njeno značenje.
Svi smo malo odlepili zbog leta koje nije leto, naši dragi čitaoci odlaze i dolaze sa odmora a da i ne primetimo, pa se i mi spremamo da uskoro proglasimo tradicionalnu pauzu… Zasviraj i za pojas zadeni, mudro rekoše naši stari, pa u sklopu priprema za odlazak tamo negde, proveravanja stanja automobila i toga da mi je crkao vodokotlić koji moram da zamenim sada ili posle, mogu da se uhvatim za šefovu čuvenu direktivu – piši šta hoćeš, samo nemoj da preteruješ…