Glava 4: Moskva. Kroz bife prema vozu.

(Isečak)

Moskva - PetuškiŠta je bilo posle – od restorana do bifea i od bifea do voza – ljudski jezik se neće pokrenuti da to izrazi. Ja se toga, takođe, neću prihvatiti. A ako se toga prihvate anđeli – oni će se rasplakati, a od suza ništa neće moći reći.

– A šta si, Venjička, šta si sve kupio? Strašno nas interesuje!

– Da, razumem da vas interesuje. Sad, sad ću vam nabrojati: prvo, prvo, dve flaše kubanske po dve rublje i šezdeset dve svaka, svega pet i dvadeset četiri. Dalje: dve četvrtine ruske po rublju i šezdeset četiri, svega pet i dvadeset četiri plus tri i dvadeset osam. Osam rubalja i pedeset dve kopejke. I još nekakvo crveno vino. Sad ću se setiti. Da – crveno jako, po rublju i trideset sedam.

Da-da-da, – govorite vi – a sveukupno? Jer to nas strašno interesuje…

– Sad ću vam reći koliko je to ukupno.

– To je svega devet rubalja i osamdeset devet kopejki – govorim stupajući na peron. Ali, to nije potpuni zbir. Jer kupio sam još i dva sendviča, da se ne bih izbljuvao.

– Hteo si reći, Venjička, da ne povratiš?

– Ne, što sam rekao, rekao sam. Prvu dozu ne mogu bez jela, zato jer mogu da se izbljujem, a drugu i treću mogu piti bez jela, zato jer ako mi se smuči, nek se smuči, ali više uopšte neću povratiti. I tako – sve do devete. A onda, opet prija sendvič.

A ako se toga prihvate anđeli – oni će se rasplakati, a od suza ništa neće moći reći.

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Tripoli, pudlice, život i sve ostalo

Mjktibožju, stotinu i devetnaesti rođendan!… A ono o Italiji brisati sa vrpce! To sam ja htio informisati drugove, a to nije za vas!…

I dajmo si poslati građevinare u Bagdad! Pa, mir! Fuj to! …Sad će Peta konferencija u Kolumbu Kolombu… Ma, marš!… Petsto lekara u Tripoli! Čibe!

 

Eh… A sad na koktel.

Glava 3: Moskva. Restoran Kurske stanice.

(Isečak)

Moskva - PetuškiNema alkohola! Carice nebeska! Jer ako je verovati anđelima, ovde heres nije potrošen. A sad samo muzika, pa još muzika sa nekakvim pasjim modulacijama. To u stvari peva Ivan Kozlovski, odmah sam ga poznao, odvratnijeg glasa nema. Svi glasovi svih pevača su jednako odvratni, ali su kod svakog odvratni na svoj način. Ali, Ivan kozlovski… “O-o-o, pehara mojih predaka… O-o-o, daj da te se nagledam pri svetlu zvezda-a-a noćnih…” Pa, Ivan Kozlovski… “O-o-o, zašto sam tobom omađi-i-i-jan… Ne odba-a-cuj…”

– Da li ćete nešto naručiti?

– A šta imate – samo muziku?

– Kako “samo muziku”? Imamo bif Stroganov, kolače, vime…

Ponovo se pojavila mučnina.

– A heres?

– Heresa nema.

– Interesantno, vime imate, a heresa nema!

Ostavili su me. Da mi se ne bi suviše gadilo, počeo sam da razgledam luster nad glavom.

A sad samo muzika, pa još muzika sa nekakvim pasjim modulacijama. To u stvari peva Ivan Kozlovski...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Glava 2: Moskva. Trg Kurske stanice.

(Isečak)

Moskva - PetuškiPošao sam preko trga – tačnije, nisam pošao nego sam se povukao. Dva ili tri puta sam se zaustavljao i skamenjivao se u mostu da bih savladao mučninu u sebi. Jer u čoveku nije samo jedna, fizička strana; u njemu je i duhovna strana i – više od toga – mistična strana, nadduhovna strana. Tako sam na trgu svakog trenutka čekao da počne da me muči sa sve tri strane. I opet sam se zaustavljao, i opet se skamenjivao.

– Kad si juče kupio svoje poklone? Posle pelinkovca? Ne, posle pelinkovca mi nije bilo do poklona. Između prvog i drugog pelinkovca? Ne! Između njih je bila pauza od trideset sekundi, a ja nisam nadčovek da bih za trideset sekundi nešto uspeo da uradim. Nadčovek bi pao posle prve čaše pelinkovca, drugu ne bi ni popio… Onda, kad? Milostivi bože, koliko je na svetu tajni! Neprozirna zavesa tajni! Pre koriandrove ili između piva i slatkog likera?

Milostivi bože, koliko je na svetu tajni! Neprozirna zavesa tajni!

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Glava 1: Moskva. Na putu prema Kurskoj stanici!

(Isečak)

Moskva - PetuškiPovodeći se od tuge i hladnoće pošao sam desno. Oh, taj jutarnji teret u srcu! O, iluzornost nesreće! O, nepopravivost! Čega je u njemu više, u tom teretu, koji još niko po imenu nije nazvao? Čega je u njemu više: uzetosti ili mučnine? Iscrpljenosti nerava ili smrtne tuge negde u blizini? A ako je svega podjednako, onda je ipak nečega više: skamenjenosti ili groznice?

Ništa, ništa – rekao sam sebi – zaštiti se od vetra i polako idi. I diši retko, retko. Diši tako da kolena ne bi klecala. Idi bilo kuda. Svejedno kuda. Čak ako pođeš levo, dospećeš na Kursku stanicu, ako pođeš pravo – opet na Kursku stanicu; ako skreneš desno – i sad na Kursku. Zato skreni desno da bi verovatno dospeo tamo. O, šteta!

O, efemernosti! O, najnemoćnije i najsramotnije vreme u životu mog naroda – vreme od svitanja do otvaranja prodavnica. Koliko je sedih ono uplelo u nas, u beskućne i tužne tamnokose! Idi. Venjička, idi.

Ništa, ništa – rekao sam sebi – zaštiti se od vetra i polako idi.

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Petrijin venac

Ne znam zašto, ali uvek mi izmiče DVD sa ovim filmom. No, taj početak…

Da se prisetimo sjajnog Karanovićevog filma.

 

[EDIT 11.3.2012: Nažalost, taj video je povučen zbog žalbe Centar filma. Klip od minut i po. Nosite se u pizdu materinu, bre! Više neću da kupujem vaše DVD-ove.]

 

I šta veliš, baba, sve ti lepo posle treće rakije? I meni je, i meni…

(Tnx Marinko)

To je bilo neobično…

Ovako nešto je mogao samo Žilnik da sastavi u dokumentarac… Nadrealno.

“I posle, kada mu je bilo dosta…” Joj, kada mu je bilo dosta što me je tukao… Eto: otkrili smo odakle potiče ono čuveno “a onda će ti Đura oprostiti što te je tukao”.

Vašoj pažnji predajem ceo dokumentarac “Ustanak u Jasku”, koji je Želimir Žilnik snimio 1973. godine. Film je dvodelni na jutjubu: evo linkova na prvi deo i drugi deo.

Konferencija za štampu

Peskadžamba! – veli Tom Waits na ovoj konferenciji za štampu, pa još na kraju pozdravlja nečiju majku.

A da li je, kako reče Nebojša, matori mačak ispao kabalista ili je posredi nešto drugo, ostaće da se pitamo.

(tnx Igor)

Robert Johnson (1911-1938)

Prodao je dušu đavolu, kaže legenda.Danas je sto godina od rođenja gitariste Roberta Johnsona, izvesno najuticajnijeg autora u istoriji blues scene.

Robert Johnson je rođen 8. maja 1911. godine. Umro je, otrovan strihninom, nepunih 27 godina kasnije. Ostao je upamćen po nekoliko studijskih sesija načinjenih 1936. i 1937. godine na kojima je ostavio svoj neveliki, ali esencijalni legat. Sa tim nevelikim opusom, Robert Johnson je načinio najveći mogući uticaj na delta blues, a posredno i na žanrovsku muziku druge polovine dvadesetog veka, u prvoj meri na rock’n’roll.

Nastavite sa čitanjem… “Robert Johnson (1911-1938)”

Mojih 125, priča 3: Kad je neko lud, onda tu nema pomoći

Richard Thompson – Mock Tudor (1999)

Kako se postaviti prema čoveku koji je bez mrlje u dugoj i plodnoj karijeri? Kako tek razumeti sve što taj čovek zna i ume? Zaboga, pa on je čak bukvalno shvatio poziv da napravi retrospektivu hiljadu godina popularne muzike! A sa gitarom u rukama izgleda i zvuči kao da su ga đavoli spopali! Preko svega, proglašen je i vitezom umetnosti; moj jedini komentar beše “zašto tek sad”.

Bajro je umiljat. On ide po kućama i širi svoju ideologiju koja oduševljava druge ljude. Bar on tako misli kad dođe, pa ne zna da ode. Ne razume da je ljudima neprijatno da ga gađaju u glavu tvrdim predmetima, jer se plaše mogućih posledica ako bi ga oštetili.

Bajro je vešt u ophođenju. Njegovi stavovi bi bili po volji većini majki potencijalnih udavača. Problem je samo u tome što on ne voli da radi jer je odrastao prezaštićen u svetu u kome je bilo dovoljno biti dobar đak i dobar pionir, pa će sve biti u redu. Kad je propala ta priča, niko ga nije obavestio o tome. Posle se bavio umetnošću nepoznatog vida, oblika i rezultata, dok je njegov mecena pazio na čistoću staklenog zvona pod kojim je živeo.

Bajro je postmoderni evangelista. Nikad nije razvio sposobnost da sluša zato što mu to nije potrebno, jer on nikada ne ćuti. On zna da ravnoteža duha može da se postigne prostim aritmetičkim modelima širenja dnevne doze pameti. Uspeva u tome zahvaljujući nesvakidašnjem trudu da poveže stvari koje nikad nisu imale veze jedne sa drugima, poput Džerija Garsije, gibanice s makom i plavetnila Bajkalskog jezera.

Bajro je hedonista. Njegova ljubav prema alkoholu se pruža do poslednje kapi tuđeg pića ili pića na račun drugih. Diskretno će upozoriti domaćina da mu je čaša prazna i neće se naljutiti zbog toga, nego će čak i ponoviti upozorenje ako zatreba, smešeći se pritom. Njegove veštine su takve da ume da naručuje jela i pića po kućama baš kao da je u kafani. Kad je u kafani, ponaša se recipročno – kao da je u kući onog ko plaća ceh i veselo poziva treća lica na piće.

Bajro zna šta ko voli. Angažuje druge da ga snabdeju resursima koje će odneti trećima. Pritom perfektno drži u glavi kompletnu strukturu svih veza ne hajući za reciprocitet, jer on je nesebična osoba. Kako god okreneš, ispada da on najviše uživa u uslugama koje čini drugima. Najveće životne domete je postigao na polju izazivanja spontane griže savesti kod drugih, što mu je osnovni metod da vam oprosti kad god vam nešto skrivi. Tada vadi kečeve iz rukava i daje ih vama na polzu. Vratićete mu u naturi.

Richard Thompson - Mock Tudor (1999)Bajro je nekoliko puta navukao na tanak led čak i mene. Recimo, kad je negde našao i doneo meni na slušanje, a sebi na kopiranje, originalni CD sa muzikom Richarda Thompsona. Istina, to sam okajao u šesnaestostrukom gambitu navale razne druge muzike koju nikad neću slušati, ali sve mu je bilo oprošteno. Računajući i onaj dan kad je moju kuću počeo da tretira kao kafanu, pa dobio rampu na neodređeno. Dakako, oprost ne podrazumeva amnestiju, mada mu je trebalo neko duže vreme da to shvati.

Što reče onaj kaskader: I may be crazy, but I’m not stupid.

Or maybe I am.

Nastavite sa čitanjem… “Mojih 125, priča 3: Kad je neko lud, onda tu nema pomoći”