Za roÄ‘endan sam dobio na poklon knjigu o kragujevaÄkim kafanama. Zanimljivo Å¡tivo. Ni sam do sada nisam znao koliko ih je bilo, a mislio sam da sam ih proÅ¡ao skoro sve. Ispostavilo se da za polovinu nikada nisam ni Äuo da postoje i da sam decenijama živeo u zabludi. Odavno viÅ¡e ne idem po kafanama, jer se u njima svakako nisam opijao, a onoga zbog Äega sam u njima proveo toliko vremena viÅ¡e nema – ljudi sa kojima sam satima divanio razbežali su se po celom svetu, a konobarice koje su znale Å¡ta pije svaki gost davno su se poudavale. U ovim danaÅ¡njim kafanama nemam nikakvu želju da sedim – ili me trese u mali mozak neki dance/trance koji nit smrdi nit miriÅ¡e, ili bezliÄna ambijentalno meditativna muzika koja ubija svaku želju da neÅ¡to pojedem ili popijem.
O narodnjacima kao muziÄkom backgroundu neću ovaj put…