Na samom početku poslednje decenije prošlog veka, tačnije 1991. godine, postao sam ponosni vlasnik modema. U teoriji, ta spravica je omogućavala korisniku da preko telefonske linije komunicira sa drugim korisnikom, vlasnikom iste spravice. Praksa te brzo demantuje, pa je bilo vrlo teško naći tog drugog. S obzirom na to da je Goran bilo velika faca u lokalnom PTT-u, koristili smo njegovu liniju da se kačimo gde god smo mogli po svetu, mada nikakve konkretne vajde od toga nije bilo. Sem što je za nas to eksperimentisanje bilo besplatno. 🙂
Ubrzo se i kod nas pojavio konferencijski sistem koji je ličio na one po belom svetu. Odmah sam se uključio u tu priču, rad je bio spor i veliko mučenje, a misli su se razmenjivale kroz forume i interne mejlove.
Nije bilo Interneta, nije bilo Windowsa, FejZbuka, Cevke i drugih modnih ludosti. Ali je bilo pozitivne energije & entuzijazma na pretek!
Beše ono trik pitanje: “Šta je gore – neznanje ili nezainteresovanost?” na koje uobičajeni odgovor za daštanje vazda spremnog građanina Srbije glasi “Ne znam i ne zanima me”. Tako će, otprilike, izgledati nastupajući republički izbori. Ništa nije slučajno, dakako: manevar uspostavljanja unitarne vlade će verovatno uspeti, a šta će potom biti jednako je odgovoru na ono pitanje s početka. Verujem, takođe, da ova opipavanja javnog mnenja kroz “zastrašujuće” izjave, poput one o uravnilovci siromaštva među starijima od 65 godina, zaista i služe da se ispita da li je pravi čas za Onu Konačnu Tranziciju, u kojoj će siromaštvo najzad postati institucija, a ne samo realnost.