Dead of the night baby
We’re finally alone
I’ll pull up the shades
If you’ll unplug the phone
Majku mu, nikada se priÄa neÄe promeniti! š
Klinci to danas zovu āmuvanjemā. Äini mi se da je nekada žargon za ovu radnju bio raznovrsniji. A i telefon se iskljuÄivao Äupanjem Å”tekera iz zida, a ne kao sada, dodirom na ekran.
To je samo promena forme koju je donela tehnologija, suŔtina zauvek ostaje ista.
Tako je i sa bluesom. VoliŔ ga ili ne voliŔ. Zna se sve kako i zaŔto, a oni pravi majstori umeju da, tu i tamo, raseju zrnca magije po pesmama. I po toj veŔtini se i razaznaju.
Kada su protutnjali svi simfoniÄari, pankeri, novi talas, novi romatiÄari, elektropoperi i sve moguÄe podvrste pomenutog, slabo ko od klinaca iz veselih osamdesetih je mario za bluz. A onda se pojavio Robert Cray. Neko je u recenzijama njegovih albuma napisao da je to āgitarista koji je vratio bluz na top liste osamdesetih, držeÄi se standardne tematike, dodajuÄi mu moderan zvuk i jak liÄni peÄat.ā
Veliki broj uspeÅ”nih albuma potvrdio je Crayov vanserijski talenat, a kolaboracija sa najslavnijim imenima žanra ga je uvrstila meÄu najznaÄajnije predstavnike. Danas može da uživa u zasluženoj slavi.
Fender prodaje dva modela gitara nazvanih po njemu!
Interesantno, ova pesma nema epilog iako svi znamo kako se ovakve situacije razreÅ”avaju. Do samog kraja se drži maÄistiÄkog nagovaranja. Ili āmuvanjaā, ako tako viÅ”e volite. š
Kakva sluÄajnost, jer danas sam neÅ”to poslovao sa mojim drugom Äedom, koji je zaslužan za Crayov dolazak u naÅ”e druÅ”tvo. I nimije žao ni jednog ni drugog.