Čovek koji je bio Umetnost je otišao na Neko Bolje Mesto da se pridruži Majoru Tomu, Zigiju Stardastu i Mršavom Belom Vojvodi.
In memoriam: David Bowie (1947-2016)
Ima već nekoliko dana, pitali smo se na SuÅ¡tini pasijansa: kako, za boga miloga, da opiÅ¡emo najnoviji rad Davida Bowiea? Jer, hteli smo to da uÄinimo, a nismo imali kljuÄ. Bili smo svesni da nam informacije nedostaju, ali na to nismo gledali kao na prepreku, već kao na redovno stanje stvari: ko zna koliko puta se desilo da nas taj Äovek zbuni°.
Ovo je bilo drugaÄije, ali nisam mogao da objasnim zaÅ¡to je tako.
A sada znam… Ala nas je prevario.
Look up here, I’m in heaven
I’ve got scars that can’t be seen
I’ve got drama, can’t be stolen
Everybody knows me now
– * –
Sad sledi onaj momenat kada bih hteo da kažem sve odjednom. Trudimo se da budemo pametni i razboriti ljudi: razumećete da sam tužan i da se u meni grÄi mnogo toga. Slike, zvukovi, sećanja. Sve bih odjednom, a znam da to ne može.
Neka ostanu crtice koje sam sakupljao od jutros, kad sam vest Äuo pre nego Å¡to sam izaÅ¡ao iz kreveta, do ovog jebeno sivog popodneva, kada ovaj prilog kreće da živi neki svoj život u nazovi-prostoru Interneta. A ove nedelje, polako kao Å¡to je jedino Äestito da se uradi, družićemo se jedni sa drugima utopljeni u sećanje na nedvosmisleno najvećeg umetnika u istoriji rock’n’rolla i, uopÅ¡te, jednog od najvećih umetnika na prelazu izmeÄ‘u dva kalendarska, klimatska, tehnoloÅ¡ka i mentalna doba.
– * –
Look up here, man, I’m in danger
I’ve got nothing left to lose
I’m so high, it makes my brain whirl
Dropped my cell phone down below
Ain’t that just like me?
– * –
° Å to se mene tiÄe, Bowie nije prestao da me zbunjuje od prvog dana kad sam poÄeo da se družim sa njim, a beÅ¡e to jednog prolećnog dana joÅ¡ kada je Broz joÅ¡ bio veoma živ i kad sam izaÅ¡ao iz Äika Jovine prodavnice sa albumom Stage u rukama. Pa do prekjuÄe, kad sam poslednji put presluÅ¡ao Blackstar. I svih ovih 36 godina izmeÄ‘u. I jutros, kad sam Äuo vest.
Zbunjivao me je, na naÄin koji je svojstven samo najvećima – onako kako su me zbunjivali Andrej Tarkovski, Napoleon Bonaparta, Antoni Gaudi, Nil Armstrong, Vasilij Kandinski, Johan Krojf, Maja Plisecka, Piter O’Tul, Franc Kafka, Vili Brant, Gustav Maler, imenjak mu Klimt, Rodžer Zelazni, Aca Nikolajević, Mak Dizdar, Vinsent van Gog, Džimi Hendriks, Vilijam Golding, Marlon Brando, nepoznati graditelj koji je osmislio i podigao onaj hram kraljice HatÅ¡epsut u Dolini kraljeva, Johan Sebastijan Bah, Pablo Pikaso, KreÅ¡imir Ćosić, Gabrijel Garsija Markes, Bogdan LaziÄić, Rudolf Nurejev, MikelanÄ‘elo Buonaroti, imenjak mu Antonioni, ÄŒarli ÄŒaplin, Vasko Popa, Le Korbizje, Bob Fosi, Milan Konjović, Bili Holidej i, uostalom, Karl Segan.
– * –
Muzika Davida Bowiea je više emitovana na Suštini pasijansa od muzike drugih. Neka vam to nešto govori.
(prolog)
DeÄko sa zvezda
Pepeo pepelu (kamata)
Dete Äetvrtka
Gde smo sad?
Zvezde su nadohvat ruke
ÄŒekao sam te
Bioskop na otvorenom, sećanje iz budućnosti (verovatno godine 2033.)
Mislim na petak
Vetar
Gašenje vatre benzinom i škripanje u mraku bioskopa
Mašina za preživljavanje
Varšava… Ne, nego Berlin, sedamdesetšeste.
Zdravo, SvemirÄe
A biće toga joÅ¡. Za poÄetak, cele ove nedelje.
– * –
By the time I got to New York
I was living like a king
Then I used up all my money
I was looking for your ass
– * –
Rolling Stone je album Blackstar nazvao “jednim od najagresivnijih eksperimentalnih albuma koje je pevaÄ ikad napravio”. Ali ta konstatacija, koliko god notorno taÄna, nije objaÅ¡njavala Å¡ta se deÅ¡ava na toj Äudnoj ploÄi. Najpre smo Äuli jednu, pa drugu, pa treću numeru pre izlaska albuma. Pa onda videli onaj mraÄni, mraÄni, mraÄni desetominutni spot naslovne numere, pri Äemu je bilo najpametnije ni ne pokuÅ¡avati tumaÄiti ga. A ko je i pokuÅ¡avao, nije uspevao da dosegne niÅ¡ta suvislo. Niko se tome nije Äudio, jer bio je to Bowie, umetnik koji već dugo igra predstavu veću nego iko ikada.
Kakva je to predstava bila, od njegovog povlaÄenja sa otvorene scene pre dvanaest godina, mislili smo da nećemo razumeti ni lako ni brzo. KreÅ¡Äendo je bio najveći mogući i preostaje samo da udahnemo duboko. Ako se kome i omaklo ono spontano “jebote!”, nije bilo mesta ÄuÄ‘enju: bio je to samo refleks na nesvakidaÅ¡nje. Sve smo se nadali da će se pojaviti joÅ¡ neki kljuÄ.
I pojavio se. Jutros, jebote. I sad svako od nas, za svoj groÅ¡, može da preživljava konaÄni utisak kako zna i ume. Ovo udarno razreÅ¡enje priÄe neće biti tako lako prevaziÄ‘eno u vremenu koje dolazi.
– * –
This way or no way
You know I’ll be free
Just like that bluebird
Now, ain’t that just like me?
– * –
Ma, ne. Nije uopÅ¡te složeno objasniti taj karakter. Bio je jedinstven. Takav i ostaje u sećanju, jer David Bowie nikome niÅ¡ta nije ostao dužan. JoÅ¡ luÄ‘e od svega: nikog nije pozivao na dug. Ko god se o njega oÄeÅ¡ao, uÄinio je to iskljuÄivo na svoju odgovornost.
Zato, valjda, ovaj gubitak toliko i boli.
– * –
Zoran Modli je jutros na svom FB profilu napisao:
David Bowie: 8. januar 1947. / 10. januar 2026… GreÅ¡ka u koracima? Ne. Uvek je bio deset godina ispred svog vremena. Pa će tako i biti.
Kao da je od mene Äuo tu repliku. Ne znam koliko puta sam sebi (pa i drugima) rekao “nije važno Å¡to ne razumem ovaj album; razumeću ga kroz deset godina”. NajgrÄ‘e od svega, ta fraza se pretvorila u Äinjenicu.
A Tony Visconti reÄe:
He always did what he wanted to do. And he wanted to do it his way and he wanted to do it the best way. His death was no different from his life – a work of Art. He made Blackstar for us, his parting gift. I knew for a year this was the way it would be. I wasn’t, however, prepared for it. He was an extraordinary man, full of love and life. He will always be with us. For now, it is appropriate to cry.
– * –
Gde god da bih se zatekao, nalazio sam kontekst u kojem bi neka Bowieova numera mogla da se iskoristi kao primerena replika. Primetio sam to odavno i vremenom prestao da se Äudim. Ajde-de: kasnije se to razvilo u veÅ¡tinu davanja konteksta trivijalnim deÅ¡avanjima. Dugo, dugo nisam prepoznavao da sam pogodio u srediÅ¡te stvari; beÅ¡e to samo l’art pour l’art vežbica za mene. MeÄ‘utim, bilo je toga i viÅ¡e. Možda ne bi bilo tako glupo da se vratim toj tehnici.
– * –
Oh, I’ll be free
Just like that bluebird
Oh, I’ll be free
Ain’t that just like me?
– * –
I sad, kao, treba da pronaÄ‘em neku reÄ na kraju.
Nemam je. U Äasu pisanja ovih reÄi, proÅ¡lo je pet sati otkad sam Äuo vest. I joÅ¡ uvek ne mogu da toj vesti naÄ‘em mesto, jer su sva mesta za informacije o Bowieu već popunjena. OdluÄio sam da posmatram ovo kao nekakvo deÅ¡avanje koje će proći, pa ćemo onda suditi o Poslednjoj velikoj predstavi kao i o svakoj drugoj koju je Bowie do sada upriliÄio za nas. Razlika će biti samo ona banalna, gde ćemo prepoznati da nema viÅ¡e.
A to je misao sa kojom je teško nositi se.
– * –
Nema više.
– * –
O, jebote. Zaista nema više.