Home and done it’s just begun
His heart weighs more, more than it ever did before
What has he done? God, help my son
Hey, stay a while, I’ll stay up
No sugar is enough to bring sweetness to his cup
I know sorrow tastes the same on any tongue
Davno je bilo, mislim još posle koncerta Santane u Budimpešti juna 2002. godine, da sam primetio pravilo: ako želim da dobro dokumentujem koncert koji sam pohodio, i fakte i utiske, moram to učiniti što pre. Po mogućstvu kad se samo odmorim od fizičkog napora, nakon povratka kući. Beše tako u nekoliko navrata i otkad postoji Suština pasijansa. Nisam baš uvek bio osobito pažljiv i vredan, pa sam ponešto i propustio, no neke važne trenutke ste možda upamtili, poput moje priče s koncerta grupe Colosseum u Pešti novembra 2014, što beše prilika kojoj sam prestao da se nadam pre mnogo godina, pa se ipak desio; ili sa koncerta Matorog Prdonje u Beču juna 2015, koji je bio na mojoj bucket listi… i još uvek je. Svojevremeno sam napisao i traktat o tome zašto mislim da je pohođenje velikih rock koncerata važno za ozbiljnog poštovaoca te muzike i ikonografije i to bi bio uobičajeni okvir u kojem se danas krećem kad opisujem koncerte.
Ovoga puta će biti malo drugačije.
Naravno: moji drugari već znaju šta je došlo na red, jer su me često prozivali da sam im dužan tu priču još od povratka iz Pule te tople septembarske nedelje 2015. Jer, znate kako je: pohoditi koncert Davida Gilmoura zbilja nije mala stvar.
U potpuno suludom obrtu događaja, ovih par nedelja iza nas je (nama bar) izgledalo kao da se oko nas ne dešava ama baš ništa. Razlozi za to su prozaični: neki od nas su imali sreće da budu preokupirani poslom, i to od one vrste da se iz toga možda čak izrodi neka zarada; nekima je posao izazvao autosugestivnu hipnozu, pa ne mogu da se izvuku iz beskonačnog resetovanja; sistem se ne podiže odavno. A nekima, vala, i nije tako lako, pa ne mogu da misle na vašu zabavu tako što će tumačiti stvarnost utovarajući je u šablon za čitanje između redova.
Ako na tom mestu neprepoznavanja imena i značaja nekih ljudi (koji su poznati zato što su poznati, pa se to onda zove staroslovenskim imenom “selebriti”) prestanete da razmišljate o njima, dobro je, jer se niste upecali na zamku koju vam priređuju oni koji mešetare resursima države zarad interesa o kojima ne znate ništa. Stari je štos da medijsku scenu treba zatrpati što većom količinom što banalnijih gluposti: tako na kraju, jednostavno, ostajemo premoreni kada na red dođe da se pozabavimo onima kojima u opisu posla treba da piše (a ne da se, tobože, podrazumeva) i svakodnevna odgovornost prema biračima.