Naslov je odavno bubnjao u nekoj zečijoj rupi ove moje lude glave. A kako je od naslova krenulo, metodom “mačka ti se šetala po krovu štale” sam došao i do savršene zvučne podloge te fraze. Nehotice ili ne, vraćam se jednom fenomenu koji ću pokušati da dekomponujem kako bih ga bolje razumeo. Ali, prvo da krenem od skraćenice.
U nameri da pojam za vas podržim linkom, potražio sam vezu “define:AOR“, već znajući za značenje… Ček’ malo, šta je sad ovo? Tek na trećem linku sam pronašao značenje koje sam tražio, inače kontekst koji me zanima najpre skreće na frazu album oriented rock. Ne, ne… Sačekaj malo, nisam hteo o tome.
Danas vam skrećem pažnju na pojavu u savremenoj muzici koja se rodila, razvila i doživela svoj vrhunac sedamdesetih godina dvadesetog veka. Iako je pretekla do danas, drugačije se danas tumači, a vremenom je postala omiljeni cilj za napad jedne vrste poznavalaca rock muzike i skrivena perverzija druge grupe slušalaca.
Elem, adult oriented rock. Postoji jedna i samo jedna grupa na koju smete najpre da pomislite kada se pomene ta fraza.
I dok dlanom o dlan, stiže poslednji mesec u godini. To je mesec u kojem se veličaju poluinformacije, a to su smicalice gore i štetnije od laži. Ali, o tome posle. Prvo o šablonu ponašanja u vezi sa obrtanjem kalendara.
Decembar uvek nekako navodi na rekapitulacije: to je stereotip od kojeg se ne može pobeći. Ako bismo tražili situacije kada je to zaista i korisno, osim možda nametnutog ciklusa knjigovodstvene godine za koju imate dva meseca da je uobličite u završni obračun (ako ste, recimo, vlasnik malog preduzeća), teško bismo mogli da pronađemo išta vredno pomena. Nije li to čudno? Život nas mnogih je zasnovan na frazama, odvija se bez neke naročite suštine (osim one uobičajene: obrazovanje, sticanje, generički planovi, roditeljstvo, blabla) i ispunjenje nalazimo u mnogim sitnim stvarima kojima dajemo smisao. I to je u redu – sve dok te male životne poente ne počnemo da guramo u šablone zasnovane na rekapitulacijama prethodnih perioda. I onda neke male, ali savršene pojave završe kao banalizovani artefakti posle kojih sve kao da radite ispočetka.
A da se ipak odreknete načina života u šablonima i po rigidno praćenom rasporedu ili barem “zato što to tako treba”? Da makar pokušate jednom da uradite nešto vredno pamćenja, a što znate da je neponovljivo? Ili, ako je već preteško da postignete takav domet, prosto ignorišete zamenu kalendara na zidu i sve ono što simbolizuje prelazak u novi ciklus merenja vremena?
A to čak nije sve. Da li vam je palo na pamet da bi godišnji ciklus trebalo započeti, recimo, u vreme prolećne ravnodnevnice ili pak u jesen, kad počne školska godina? Možda bi sredina leta bila bolja kao presek godišnjeg ciklusa proizvodnje? Ama sve, samo ne zima!
Poenta je u sledećem: vreme ne možete zaustaviti, a svakako se neko brine oko kalendara. Niko vas ne sprečava da se osećate lepo i zabavljate se u zimskoj sezoni, da se pridružite nekoj pakleno dobroj novogodišnjoj žurci i da se izubijate od hrane i pića na nečijoj slavi, ako vam je po volji. Nego, to psihološko nametanje novog kruga na životnim godovima…
Kada god dođem u porodičnu posetu Grbićima prvo se, nimalo domaćinski, natežemo oko jedne stvari – koliko dugo ćemo da budemo njihovi gosti. Moj početni plan da kod njih provedemo samo vikend ubrzo padne u vodu, a nove tehnologije mi odavno dozvoljavaju da ne budem fizički prisutan na radnom mestu, što je njima jedan od najjačih argumenata da što duže ostanem.
Tek kada padne preliminarni dogovor, nasipamo drugu čašicu, pa gde se zaustavimo…
O ‘rani da ne pričam. Već znate da se s druge strane Save i Dunava oduvek dobro jelo, a delić svih tih đakonija koje se nađu na njihovoj trpezi može da se vidi na kraju svakog nedeljnog Utovara. Pa ti izdrži…
Nešto od tih gastronomskih bahanalija ostalo je zabeleženo na fotografijama. U folderu “Dan za kotlić” nalazi se svedočanstvo o kulinarskom umeću kuma Buleta i posledicama konzumiranja finalnog proizvoda – nisu mi pomogle ni dve popijene flaše kisele vode kako bih probavni trakt doveo u red.
Da ne zaboravim, na meniju je bio stew, gulaš/paprikaš koji se, sa malim varijacijama, sprema u kuhinjama skoro svih naroda širom sveta.
– * –
U martu 1971. godine, američki virtouz na saksofonu King Curtis je održao tri koncerta u čuvenoj dvorani Fillmore West. Deo te raspojasane atmosfere odlično je uhvaćen na albumu Live in Fillmore West (1971), za koji posvećenici tvrde da je esencijalno slušanje ako želite da uhvatite duh soula/funka s početka sedamdesetih. Magiju na sceni stvara ne samo prisustvo Kinga Curtisa, koji je vrhunski muzičar i zabavljač, već prateći muzičari koji “jedu” svoje instrumente – The Memphis Horns, Cornell Dupree (gitara), Bernard Purdie (bubnjevi), Billy Preston (klavijature) i još veliki broj studijskih asova iz Atlantica.
Uvodna i odjavna nimera na ovim koncertima je “Memfis Soul Stew“, što je Curtisova pošalica uz koju najavljuje i odjavljuje muzičare u fazonu recitovanja ponude u nekom restoranu. Ili, bolje reći, to je recept kako da se spremi jelo koje prija dodavanjem različitih sirovina i začina (instrumenata).
Да наставим са оном шетњом од прекјуче – ево, прешао сам скоро триста метара, и ту ме спопадне нека брадата заврзлама. То ће бити лично… хм, који ли враг? Личи на деда Мраза, ал је обучен као амерички свети Никола (немачки санкт Николаус – Клаус – санта Клаус), који пак нема никакве везе са својим даном него га везују за божић. Тј не баш толико за божић него за цео период од дана захвалности па до њега (енгр. истог). С тим што се увелико упињу да то некако покрије и цео новембар, не би ли црни петак пао нешто раније.
Рачунајући да сам уштрикао бар пет добрих до тог тренутка, нисам био нешто лоше расположен кад ми је пришао и покушао нешто да ме орасположи. Залуд му труд, ех. Видим, овдашњи глумац аматер, град мало одрешио кесу па им ваљда даје неку кинту, вежба, ради на ко зна ком будућем лику, здао се својски, даје ми бомбону. Твоја брада лажна а моја је права… добро дај, сретна ти радња, сетићу се ваљда кад опет дођу унучићи, да им дам.
То “прекопута” схватити веома условно. Пута више нема. Ово је обријана главна улица, равна с краја на крај, нема ивичњака, нема коловоза, нема знакова, нема пешачких прелаза. Мали снежни плугови, они за тротоаре, се оријентишу тако што прте по средини и уз фасаде а гомилају између, а на сваких двадесетак метара просеку и попреко, да се остарели народ не изломи прескачући.
Don’t forget to keep your head warm
Twinkle twinkle, Uncle Floyd
Watching all the world and war-torn
How I wonder where you are
Ne znam kakav stav vi imate prema toj temi, ali ja ne prestajem da razmišljam o umetnosti tog čoveka. I kako vreme prolazi, njegova muzika sve lakše probija u srž. Ponekad me poneki ton zaboli. Ali ne opirem se. Ne mogu da se opirem ovakvoj muzici. Ne mogu da se opirem saznanju da sam skoro sve od njega najzad razumeo, mada ponekad sa velikim zakašnjenjem.
Neka sluša ko ima uši. Neka čuje… Neka čuje ko misli da može.
Рекох да ћу о киосцима посебно. У ствари, већ сам једном сфоткао читаву серију са киосцима, али је време било шмрљаво новембарско, пролазника слабо нешто… није то то. Зато сам некако слаб на киоске, стално хоћу да поправим оцену, могу ја то боље.
Ово је снимљено годину или две раније од оног јуче (које сам снимио стојећи отприлике иза оног безбојног аутомобила у средини), исто зими али без снега. Што ми је покварило назив за данашњи чланак, али и даље може да носи “све боје” у називу.
Ово је класичан синемаскрп, са подугачком експозицијом из руке (мало се и примећује на другом снимку здесна, код “Москве”). Овог пута нисам кренуо у соло шетњу, него смо пазарили нешто за унучиће. Дућан већ не постоји, затворен је на пролеће а уместо њега се накотила још једна коцкарница, камуфлирана у бункер. Зашто воле да немају прозоре, то би можда Достојевски умео да објасни.
Verujem da smo svi mi koliko nas ima kolektivni zarobljenici straha kojim nas svakodnevno zasipaju mediji. To je osećanje koje nas parališe bez obzira što nije povezano za stvarnom opasnošću i javlja se u mnogim oblicima koji se, itekako, odražavaju na naše živote. Uvek se odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na ono što nam se stvarno dešava. Zbog toga je podgrevanje straha zgodna stvar za manipulaciju ljudima – problemi koji se dešavaju u sadašnjosti, realnom životu, svakodnevno se manje-više uspešno rešavaju, pa nam samo ostaje da pokušamo da se izborimo sa strahovima koji su iracionalni.
Kako se uhvatiti u koštac sa nečim što, u stvari, ne postoji?
Морам да признам да сам скоро заборавио из ког сам то ћошета снимио јучерашњу фотку – све сам био убеђен да сам стајао на јужном углу, међутим ништа се није слагало. А онда сам приметио она кола како излазе и схватио где сам то био – 30 метара даље.
Но, остало ми је нејасно одакле она љубичаста. Није тај билборд могао тамо да добаци, он је десетак метара удесно и прилично је високо. Но, на следећем снимку, још 30 метара даље, ми се разјаснило. Стварно плави сат, иако је већ 17:20 и то крајем децембра, кад би требало да је увелико мрак. Међутим, плави сат је имао своје мишљење о том мраку.
Та лилава (од милоште звана буљичаста) је мешавина плавог сата и наранџастих светиљки. Много боље од романтичне представе о овом крају коју сам запамтио као клинац, кад смо ту негде у пиљарници купили кестење – данашња светла су моћнија и боље изгледају на фоткама. Већ оштрим… хм, објектив за кад падне снег па одемо у град (а где смо то сад ако не у граду?).