Life is very short and there’s no time
for fussing and fighting, my friend
BeÅ¡e vreme kada je TV program trajao od popodneva do vremena za spavanje, radio program je bio prozor u svet, a zabavu, osim Äitanja knjiga, Äasopisa i stripova, Äinili su sadržaji u bioskopu i na gramofonu. Pamtim to doba, sad već mogu da kažem da je davno, kao neÅ¡to posebno drago. Tako, valjda, izgleda sećanje na detinjstvo većine nas, onako umeÅ¡ano sa proizvoljnom popunom nedostajućih sećanja, uz asocijacije na slike, zvukove, mirise, ukuse… Ko zna Å¡ta je u tim slikama doista taÄno, a Å¡ta konfabulirano. NaroÄito je teÅ¡ko reći kada se formiraju prva prava sećanja na razmiÅ¡ljanje o ljudima, stvarima, pojavama i dogaÄ‘ajima. Vremenom nam se menja obrazac miÅ¡ljenja, pa i rekonstrukcija miÅ¡ljenja postaje sve teža Å¡to je to miÅ¡ljenje dalje od danaÅ¡njeg dana.
Ali jednog razmišljanja se sećam vrlo živo. Da ne poverujete, izazvala ga je jedna pesma.
I to baš ova.
Nastavite sa čitanjem… “Prva metafizika zaborava neeeeema (ostala je samo uspomeeeeena)…”