Upravo Äitam knjigu My Cross to Bear, autobiografsku ispovest Gregga Allmana koja je objavljena 2012. godine. Moram priznati, posle oko lakta Å”irokog sadržaja meÄu trofejima iz oblasti rock’n’roll publicistike, ovo je možda najzanimljivija knjiga do sada (doduÅ”e, mrtva trka sa biografijom Warrena Zevona). I Å”ta da vam kažem: uvodni pasus knjige opisuje iskustvo kliniÄke smrti koje je Gregg imao septembra 2011, upravo neposredno pre nego Å”to Äe ispriÄati svoju životnu priÄu novinaru i rock kritiÄaru Alanu Lightu.
Jedini problem koji imam, a to mi se Äesto deÅ”ava sa ovakvim Å”tivima: ne mogu da ispustim knjigu iz ruku, odriÄem se spavanja i na kraju zavrÅ”im rastrojen u Äasovima kad moram da zaraÄujem hleb svoj nasuÅ”ni.
Ali ne marim.
Da, znam da smo ovu pesmu veÄ sluÅ”ali na SuÅ”tini pasijansa, doduÅ”e ne u ovoj verziji. Ne mogu da odolim jer moram da ilustrujem odlomak iz knjige koji Äu slobodno prevesti, mesto na kojem Gregg priÄa o tome kako je napisao svoju prvu pesmu ā baÅ” ovu.
– * –
Scena u poglavlju: leta 1965, braÄa Allman su sa dvojicom prijatelja sastavila bend za svirku po klubovima, zvali su se The Allman Joys. Repertoar svirke je uobiÄajen: traži se sve sa trenutne Top 40 liste i dobar blok Bitlsa pride. Grega poÄinje da žulja to Å”to nemaju autorske muzike, jer razume da se bez sopstvenog materijala nikad neÄe izvuÄi iz petparaÄke priÄe sviranja od danas do sutra.
…U Pensakoli smo odseli u jednom od onih zavuÄenih motela u kojima su se bungalovi mogli iznajmiti na nedelju dana. Zvao se Pine Haven, Pine Hurst ili tako nekako. I napisao sam pesmu. Kao, bio sam opet usamljen, ima jedna žena za kojom baÅ” Äeznem i želim da je tamo sa mnom da mi pruži malo radosti, druženja i sve Å”to sledi. Imao sam pesmu, ali nisam imao naslov. A pokuÅ”avao sam: “But back home you’ll always run // With sweet … Bar-bar-a.”
Trebalo mi je ime od tri sloga, samo joÅ” to. Isprobao sam svako jebeno žensko ime kojeg sam mogao da se setim. Zamalo nisam odluÄio da to bude Delilah, ali neÅ”to iznutra mi je govorilo da to nije ono Å”to sam hteo.
Bio je moj red da donesem kafu i sokove za sve, pa sam odÅ”etao do obližnje bakalnice koja radi 24 sata, beÅ”e par takvih radnji u gradu. Unutra sam zatekao dvoje prodavaca pored kase i samo joÅ” jednu muÅ”teriju. BeÅ”e to jedna starija hispano gospoÄa, umotana u nekakve Å”arene Å”alove, sa kosom uvezanom u punÄu na vrh glave. Pored nje je bila devojÄica, izgleda njena unuÄica, koja beÅ”e baÅ” u onom uzrastu kad deÄica najzad otkriju da je to Å”to imaju noge odliÄna stvar za trÄanje. Skakutala je i plesala okolo, poput neke lutke na navijanje.
OtiÅ”ao sam da uzmem Å”ta mi treba, a u jednom Äasu se ta žena zatekla sa druge strane gondole, i zaÄuo sam zvuk malenih nogu kako tabanaju niz prolaz. A žena reÄe: “Ne, saÄekaj, Melisa!… Vrati se, nemoj da bežiÅ”!… Melisa!”. Samo sam izgovorio: “Sweet Melissa“… Samo Å”to nisam proÅ”ao okolo da poljubim tu ženu.
Zapravo, ispalo je da smo se sreli na drugom kraju gondole. Pogledao sam je i rekao joj: “Mnogo vam hvala!”. Verovatno je otiÅ”la pravo kuÄi i rekla “Srela sam nekog ludaka u jebenoj bakalnici!”
I tako sam zavrÅ”io pesmu “Melissa“.
