Pogled u daljinu

Strašno je to kako se neke plemenite ideje očas pretvore u vašar licemerja. A divno je to što neki blistavi talenti ipak nekako dođu do zaslužene pažnje.

Ovo je dan kada ja ne reagujem drugačije nego bilo kojeg drugog dana. Ne smatram da naročiti, programirani izliv pažnje prema ženama u okruženju može da bude toliko vredan koliko je vredno odricanje od svakodnevnih izliva mizoginije (prenaglašenih ili suptilnih, svejedno) i nepažnje kojoj smo mi, muškarci, toliko skloni. Dakle, umesto buketa ljubičica i idiotskog šlagvorta koji ne postiže nijedan drugi efekat osim kratkotrajne sinhronizacije prividnog osećaja nadmoći žene i tobožnjeg podvijanja repa muškarca, radije biram da svoje stvarno mišljenje o ženama iskoristim tako što ću svojim devojčicama pružiti bar delić pažnje koju zaslužuju kad god sam za to sposoban, koji god datum bio.

Da je junakinja današnje pesme bila tako tretirana, za nju bismo saznali pre mnogo godina. A šta je sve preživela… Iz tog života potiče i taj blues u njenom glasu. Poslušajte.

Auh.

Nastavite sa čitanjem… “Pogled u daljinu”

Prečnik kruga

Težina današnjeg priloga je tolika da bi trebalo da vam je dovoljno bar do kraja nedelje.

Anegdota kaže kako je, tamo negde 1971, jedan fan Led Zeppelina uspeo nekako da se probije iza scene posle koncerta, pa čak i da dopre do Jimmyja Pagea. U pokušaju da pokaže svoju posvećenost, brže-bolje je izjavio kako je gitarski rif u “Black Dog” nešto najbolje što je ikad čuo. Jimmy je zamišljeno povukao dug dim iz svoje cigarete, pa samo rekao:

– Meni je očigledno da ti nikad nisi čuo “The Width of a Circle“.

Nije nikakva tajna koliko poštovanje je Mick Ronson uživao među kolegama.

Nastavite sa čitanjem… “Prečnik kruga”

Derivati logike pereca

Ko ne primećuje koliko ovi ljudi uživaju svirajući na sceni, ja mu ne mogu pomoći.

Češće nego što bih voleo, upadam u spinove preopterećenja na poslu. Za nekog ko voli da bude lenj, ali ne sme zato što voli da jede i treba mu malo struje za razne kućne aparate, to je prilično nezgodna situacija. A onda sviram freelancer blues: ne postižem da se bavim čime bih voleo, vreme neumitno klizi kao pesak između prstiju i ja se na kraju nađem u benastoj situaciji da nikom ništa nisam dužan, ali sam svega željan.

Kada izađem iz gužve, obično ostavim sve skrupule po strani, okanem se čistunstva po kojem se muzika ne može slušati ako nije bar u 96 kHz i svira na zvučnicima povezanim posrebrenim drotovima, a dokumentarni program o tužnoj sudbini malih žabama istočne Amazonije se ne može gledati ako nije emitovan na televizoru dijagonale dva metra, barem u 4K rezoluciji.

Ma, ja idem i dalje: slušam derivate nedodirljive muzike. Časna reč! Evo:

Čistunci su slobodni da mi pljunu pod prozor.

Nastavite sa čitanjem… “Derivati logike pereca”

Kako izdržati muziku za koju ste mislili da ne postoji

Ukoliko uopšte osećate potrebu da muziku nekako kategorišete i svrstavate, činite to do mile volje, ali koristite pritom isključivo održive kriterijume.

Ne znam zašto bi iko ikada poželeo da vodi jalove i besciljne diskusije o bilo kojoj temi, ali znam za barem jednu takvu temu koja se prečesto poteže u mojoj okolini: to je ona o navodnoj premoći kvaliteta nekadašnje muzike spram nedostatka jednako kvalitetne muzike u današnje vreme. Poslednji koji se nadao mojoj podršci u održavanju te idiotske teze nije se dobro proveo: ispostavilo se da taj uopšte nije ni pokušao da se informiše o zbivanjima na aktuelnoj sceni, a od desetak imena koja sam pomenuo po sasvim slučajnom izboru, on nije znao ni za jedno.

Ljute me takve situacije. Pogotovo me ljute ljudi koji od mene traže da im za tri minuta saopštim sve što znam o muzici koju istražujem poslednjih trideset godina.

E, pa neće to tako moći.

Nastavite sa čitanjem… “Kako izdržati muziku za koju ste mislili da ne postoji”

Nešto nalik na moć

Teško je o njemu misliti na uobičajen način. Svako od nas ima poneku zamisao kako bi njegova potonja muzika zvučala da nije pregoreo tako rano.

Mick Rock, legendarni engleski rock fotograf, bio je jedan od retkih ljudi koje je Syd Barrett puštao u svoj mikrokosmos. Jednom prilikom je ispričao kako je otišao do Syda, koji je tad još uvek živeo u nekom stančiću negde u Londonu, i zatekao ga zarobljenog u uglu ispražnjene sobe, okruženog sveže obojenim patosom, sa četkom i kanticom farbe pored sebe. Jedini suv deo beše u tom uglu u kojem se Barrett šćućurio i ćutao; ko zna otkad se nalazio tamo. Ta bizarna scena, potpuno nalik teatru apsurda, bila je veoma ilustrativna za ono što se tom sirotom čoveku dešavalo otkako je nekoliko godina ranije, figurativno i doslovno, pregoreo u želji da dostigne nedostižno.

Ta priča je tim tužnija što je reč o jednom od najinteligentnijih i definitivno najtalentovanijih umetnika koje je psihodelični talas izbacio na muzičku scenu Engleske.

Nastavite sa čitanjem… “Nešto nalik na moć”

Noć kad je gorela Pompeja

Dobro, de: nije to bila erupcija Vezuva, ali stvar je svakako bila tektonski relevantne prirode.

Znate li kako stoje stvari sa živim svirkama? Bez obzira na sve, one su najvažnije u karijeri nekog muzičara, jer muzika je najpre scenska umetnost, a tek onda izdavački biznis i šta ti ja znam. Postoje umetnici koji to ozbiljno shvataju, pa zato gledaju da posetiocima pruže nešto više, nešto što nije moguće doživeti na drugom mestu i u drugim okolnostima.

Nekima tako nešto uspeva lako – e zbog sile novca kojom aranžiraju te koncerte, zbog magije koja im je urođena, možda zbog kombinacije mnogih sitnih faktora među kojima neke baš i nije tako lako objasniti rečima…

Valja loviti takve prilike, koliko god da koštaju i koliko god da je teško pohoditi ih. Jer, trošak i umor se zaborave. Doživljaj se pamti dugo, dok god ona siva kaša između ušiju radi posao.

Nastavite sa čitanjem… “Noć kad je gorela Pompeja”

Autobiografska

Tog čoveka nije moguće zaustaviti. A i zašto bi to iko poželeo: sam je iskovao i zaradio svoj fantastični uspeh. Čak, nema nikakve ljutnje što on poslednjih 25 godina, zapravo, samo reciklira svoju staru muziku.

Ne mogu tačno da kažem šta je tome razlog, ali iako sam odavno bio svestan muzike tog čoveka u vremenu kad je bio na vrhuncu slave, sa tolikim tiražima da je u njih bilo pomalo teško verovati, držao sam ga podalje od sebe. Njegove ploče je imao svaki drugi poznanik sa kojim sam razmenjivao mlađahna diskografska iskustva, znao sam bar nekoliko njegovih pesama koje se nisu skidale sa radija, ali svejedno: odlučio sam da imam pametnija posla. Doslovno prvi nosač zvuka sa njegovom muzikom u mojoj fonoteci bila je jedna audio kaseta zbog koje je moj drug Ajgor, bez oklevanja na moju molbu, ponovo sklopio svoju u stranu sklonjenu hi-fi liniju i snimio na nju sadržaj kompilacije na duplom vinilu koji je imao.

A kada sam najzad pažljivo preslušao tu kompilaciju, usledio je drugi šok, ništa manji od onog koji je izazvalo prvo preslušavanje svog tog sadržaja u jednom cugu.

Naime, tek tada sam saznao da je Billy Joel kompletan autor muzike, tekstovaa i aranžmana duž celog svog diskografskog opusa. A nije da se nije mešao i u studijsku produkciju, mada je kao producent formalno potpisao samo jedan album.

Nastavite sa čitanjem… “Autobiografska”

Svi naši neopevani delirijumi

Gde god da se uhvatite sadržaja u karijeri Stevena Wilsona, nailazićete na besprekorne rezultate. Razlog tome je što su njegovi standardi viši od vaših očekivanja.

Izvesno, primetili ste da je prošle nedelje došlo do četvorodnevne pauze u rubrici “Muzika za popodne”. Iako nema potrebe da iskajavam nastalu situaciju, moram da vam ispričam zašto je tako ispalo, da podelim sa vama komad dobre muzike i slike, a da usput sačinim ovu uzgrednu belešku, jer odavno mi izmiče.

Elem, delirijum.

Nastavite sa čitanjem… “Svi naši neopevani delirijumi”

Led na autoputu

Oh, watch out! You gonna find out
Find out for yourself boy what’s going on
Ice on the motorway, you can’t go that way
You just gotta walk, that’s all, come on

Udarilo lepo vreme, pa i nama lepo. Ajd’ što mi što živimo u kućama možemo da uštedimo neku paru jer manje krljamo grejanje, nego je, brate mili, logistika svakodnevice mnogo jednostavnija. Nema čišćenja snega, nema klizavih trotoara, nema neprijatnih iznenađenja tokom vožnje.

Ne opuštajte se: ova zima nije rekla svoje poslednje. Izvesno nam sleduje još jedan talas ružnog zimskog vremena. Pazite naročito na led pod snegom na stepeništima i onaj na putevima, kad ste za volanom. Preko preče, naokolo bliže.

I pamet u glavu.

Nastavite sa čitanjem… “Led na autoputu”

Kad lonac prekipi

Pletem samo jednom iglom. Rasplićem brzo i bez greške. Ovih dana vozim na tri točka. A kako si mi ti? Malčice sam pobrljavio i evo ti ga na.

Kao što izvesno znate, sklon sam da istražujem i komentarišem kulturološke aspekte kiča. Štaviše, ponekad mi takve teme čine omiljenu mentalnu zabavu, jer odavno mi je jasno da razumevanje kad to neko delovanje postaje kič najviše zavisi od moje sopstvene sposobnosti da sve što znam složim u funkcionalnu celinu. To me održava u oštroj pameti, kad već ne mogu da pretrčim polumaraton.

U tom zamešateljstvu, mene odavno naročito interesuju oni koji se sa kičem svesno poigravaju, ponekad namerno ukoračujući u zonu iz koje je većini teško iskorpcati se. Ta veština mi je jedan od najtvrđih rebusa: potrebno mi je da prepoznam, što bi ono Frenk Herbert rekao, “zavere u zaverama u zaverama”, pa da tek iz tog trećeg sloja izvučem poentu. Đavolski teška stvar.

A onda mi je, na jednom sasvim slučajno odabranom primeru, sve sinulo i sklopilo se savršeno.

Nastavite sa čitanjem… “Kad lonac prekipi”