Ovde sve mora naopako. U slučaju da nije, učinićemo da jeste. A ako već jeste, pravićemo se pametnijim nego što jesmo. Dva primera iz akademske sfere: zbog mesta dešavanja, strašnije je nego inače.
U slučaju da ne pohodite kojekakve domaće portale vesti, možda ste i omašili vest koja je najpre zazvonila kao vetrić promene u društvu: profesorka Filološkog fakulteta u Beogradu Rajna Dragićević je održala nesvakidašnji govor apsolventima sa katedre srpskog jezika. Izvesno ponesena momentom, štogod je prenaglasila uticaj profesora srpskog jezika na celokupno društvo (kamo te lepe sreće), ali računam – u motivacionim govorima je dozvoljeno i to.
Ali ne i u Srbiji.
Posle prvog udara iznenađenja, počeli su da se javljaju ljudi koji su brže-bolje osudili taj govor, nazivajući ga primerom elitizma i snobizma, a bilo je čak i težih reči. Eto, profesorki je zamereno to što je od mladih akademaca s pravom očekivala da pročitaju ponešto između redova i da nađu svoje mesto u društvu koje već četvrt veka nastupa isključivo sa pozicije osude pameti. Eto, neko se dosetio da biti profesor srpskog jezika nije probitačno zanimanje u Vankuveru i Torontu, pa je našao da je sirota Rajna sve to pričala zato što je uvređena zbog nedostajuće šanse. Na stranu reakcije iz navijačkog miljea, gde se trenutak razmišljanja smatra slabošću, po kojima se sarkastično i prenaglašeno ponavljaju teze kako je “sramota biti kapitalista i imati stan”.
Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 14. jul”