Ćiju, ćiju! Tup!

Ne, ovo nije osvrt na seriju “Ptice umiru pevajući”. Ovo je osvrt na socijalni eksperiment koji je u toku i koji pokazuje bolje rezultate nego što sam se nadao.

Natera mene Steva na Ćijukalicu, a to je ispalo tako samo zato što je Steva jedan od onih koji umeju da urade ono što ispričaju, za razliku od onih koji predstavljaju njegov esnaf u raznim kvazimasonskom udruženjima. Šta ću, ajde-de, privolim se tako. Ajd’ da i tamo oglašavam šta se zbiva na blogu.

Za nedelju dana nakupim žestok broj od sedmoro onih koji me prate. Od toga, tu su i trojica za koje znam da već prate RSS feed Suštine pasijansa, tako da nema neke vajde, mislim ja tako. Neka ih je pedeset do Nove godine, pomislio sam, ali neće biti. A Steva, dripac, prati šta se dešava, pa me savetuje: ne može to tako, nije to monolog, to je dijalog, prati druge, ćijuči i tuđe sadržaje.

Kako izgleda prosečan ćijuk. Jedino što je domet tih net-ćijukanja dalji. I smrde.E, pa pazi da ne bih, jebote. Ja blogujem da bih pisao, a ne da bih vukao druge za rukav da čitaju. Oglasiću neku aktivnost, pa neka se pruži do kraja sveta. I šta onda? Šta ako dođe do hiljadu ljudi? Većina najviše reaguje samo na gluposti, na video klipove, na muziku ponekad i to je to. Manjina je ona koja čita, a tek deo te manjine ume da čita između redova. Ćijukalica neće pomoći. Istina, moje pisanje je takvo da ponekad zahteva neki maleni napor mišljenja; neki taj napor ni ne primete, a neki ne bi uspeli ni kada bi se napeli kao kad tvrdo seru. A takvima rezultat bude u istom rangu, pa ne znam zašto bih težio tome. Odavno znam da mi više znači pedeset onih koji misle svojom glavom od pet hiljada ovaca. Ovce baš i nije neki kunst prikupiti u tor. A još pedeset mislećih neću naći na Ćijukalici. Ili hoću, ali kako da se ja jedan razlikujem od svih drugih? Nikako. Dakle, bio sam uvaljen u prostor za trošenje više vremena. A meni treba prostor za trošenje manje vremena. Vreme je bilo da preispitam šta ću dalje.

Tada je Steva rekao ključnu rečenicu koja je dovela do zanimljivog  eksperimenta.

Nastavite sa čitanjem… “Ćiju, ćiju! Tup!”

Utovar nedeljom, 4. decembar

Pa dobro, kakvo je to pitanje? Naravno da ovo prikupljam cele nedelje.

U ponedeljak je umro Tonči Provala. Za njegova vakta sam prvi put u životu uštedeo neke pare. Posle njega, ušteđene pare sam potrošio na bakaluk. Tako da se sve svodi na perpetuum mobile: nemanje je večita kretnja.

– * –

Intro na Ćijukalici:

Ja ne svetlim. Ja sevam.

– * –

Tekst na fejZbuku:

Projekt Menadžer – osoba koja misli da devet žena može napraviti jednu bebu za mesec dana.

– * –

Čiji, veliš?Citat nobelovca Daniela Kahnemana iz knjige “Thinking, fast and slow“:

Pouzdan način da navedete druge da veruju u izmišljotine jeste često ponavljanje. Osećaj prepoznavanja se ne može lako razlikovati od istine.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 4. decembar”

Nauka naspram čuda

Da li prisustvo nauke umanjuje magiju opisivanja sveta oko nas? Ovaj šašavi govornik na konferenciji TED ne samo da tvrdi suprotno, nego to i dokazuje svojim sjajnim predavanjem.

Robin Ince nam skreće pažnju da ne morate gubiti na racionalnosti da biste uživali u lepoti oko sebe. Sam veli da mu se javljaju ljudi koji imaju pritužbe na radio-emisiju koju on vodi na kanalu BBC 4, a čiji naslov je “The Infinite Monkey Cage” (“Beskonačni kavez za majmune“), izlažući potpuno neverovatne teze kao što beše ona o nazivu emisije koji propagira vivisekciju. Drugi, pak, nalaze za shodno da se žale što svojim racionalističkim pristupom potpuno ubija magiju. Bila je to provokacija na koju Mr Ince nije mogao da podnese.

I tako je nastalo ovo predavanje. Osobe koje imaju problema sa engleskim neka ne brinu: ovo predavanje ima titl na srpskom.

Na stranu komedijaško ponašanje (koje, priznajte, drži pažnju sve vreme): na ovom jezgrovitom predavanju su izrečene mnoge ozbiljne teze. A ima i korisnih, poput kvantno-demagoškog metoda za objašnjavanje razloga za nered u kući… Just kidding

Uzgred: peta sezona emisije “The Infinite Monkey Cage” je započela pre oko dve nedelje. Podsetičću vas da BBC ne produžuje život emisijama po inerciji: preživljavaju samo one koje vrede, a preispitivanje je neprekidno. Isprobajte podcast te emisije.

(Via)

16: Momenti

Kako biste definisali momenat? Da ne kažem – trenutak? Šta je to? Kako ćete opisati to trajanje? Will Hoffman je dao svoj odgovor na način koji je njegov izraz: filmskim jezikom.

Drage filmadžije i oni koji želite to da postanete: tako se to radi.

Fotografija dana, 2. decembar 2011

Oštrina je precenjena, što ono reče moj drugar. Kad se tome pridoda atmosfera filmskog kadra u kome fali samo Max von Sydow sa koferom u ruci, sve je na mestu.

Ama, danas još gore nego juče. Fotografija dana je trebalo da bude neka iz debelog špila uhvaćenih na popodnevnoj degustaciji vina u Radničkom domu u Kikindi… Meračio sam otkad sam saznao da će da se održava. Avaj, kad se štrca olint u nos, onda o degustaciji vina nema govora. Do vraga, nisam otišao ni da pogledam ponudu, a kamoli da sam otišao na večeru koja je organizovana, sve sa profesionalnim somelijerima…

Ostao sam kod kuće.

Ustanem iz kreveta u kom sam proveo veći deo dana i ugledam scenu koja me je momentalno podsetila na onu scenu u filmu “The Exorcist“. Izađem na terasu sa fotoaparatom i dobijem šta sam hteo već u drugoj ekspoziciji. No, nisam odmah shvatio kakav rezultat imam…

Samo da vam pokažem fotku, pa ću onda da nastavim priču…

Fotografija dana za 2. decembar 2011.

Nastavite sa čitanjem… “Fotografija dana, 2. decembar 2011”

Planeta Zemlja, kroz koju godinu…

Tačnije, kroz sto miliona godina…

Malo nauke: šta će vam faliti? Pa još malo Debisija da začini sliku.

Ne mogu da se ne zapitam: hoćemo li se upetljati u ove promene? Suviše se vulgarno ophodimo prema materijalnim artefaktima kao što su gradovi i infrastuktura: poželećemo da ih sačuvamo po svaku cenu. A sto miliona godina je sasvim dovoljno vremena da smislimo neko kapitalno sranje koje će sprečiti prirodu da čini po svom.

Fotografija dana, 1. decembar 2011

Kad pre decembar, muku mu ljutu! I kad pre prehlada, sto mu ražnjeva i ćevapčića!

Kad sam jutros ustao, znao sam da će dan otići u ofsajd: u ždrelu kaktus, u glavi rave party, oči neće da fokusiraju, a slavina… Jedna nozdrva nekontrolisano curi, druga zapušena. Verovatno sam imao i temperaturu. Sad mi je bolje samo za toliko da me glava ne boli. Kljukam se tečnostima; pazim samo da slučajno ne pijem flaširanu vodu, jer zapravo moram da se rehidriram – a moram da pazim da ne budem kriv ako nas tamo neki ne proglase za nekakvog kandidata, šta ja znam kakvog.

Najteže mi padaju te andrmolje kojima lečim simptome dok se virus ne istutnji.

Fotografija dana za 1. decembar 2011.

Odvratno. Ali, opet: mišn akomplišd. Shifty Aj razlaz.

…Mislim, ja u razlaz, da ne kažem – u krpe. A vi ostanite: danas je bilo dobrih priloga mojih sjajnih kolega.

Prva proizvodna linija

Prva proizvodna linija na svetu: montaža automobila Ford T.Na današnji dan pre 98 godina, počela je sa radom prva proizvodna linija u današnjem smislu te reči. Bilo je to u kompaniji Ford Motor Company u Detroitu, na sklapanju čuvenog modela Ford T.

Dakle, počelo je ovako… Možete dobiti bilo koju boju, dok god je crna… Kako god, Henry Ford je dobro plaćao – pet dolara na dan, što je bila premija u to vreme – i smanjio radno vreme na osam sati, što je omogućilo rad u tri smene i neprekidnu proizvodnju. Troškovi su smanjeni, pa je i cena auta bila manja – i to je dovelo do neverovatno dobre prodaje. Sve ostalo je istorija…

Nastavite sa čitanjem… “Prva proizvodna linija”