Istraživao sam nešto.

Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
Morao sam da istražim nešto.

Nastavite sa čitanjem… “Ulicom (1): Zabrana saobraćaja u oba smera, osim”
Danas zaključujem blago odocnelu foto-priču sa Dana ludaje u Kikindi, zabeleženu 8. oktobra 2016.

Savršenstvo se teško dostiže, gotovo je nemoguće opisati ga u malo reči, a potpuno je neshvatljivo kao sadržaj na koji bi možda trebalo replicirati. Zato je beskonačno lako prepoznati ga, jer šta god da pomislite, kažete ili preduzmete, nećete moći da negirate činjenicu: samo po sebi, savršenstvo nikada nije komplikovano. Komplikovani su oni koji pokušavaju da objasne savršenstvo. Pritom savršenstu objašnjenje, zapravo, nije potrebno.
Poslušajte i čućete o čemu ja to tupim.
Šta je mogao sitni gangster, nego da ljubav prema sinu jedincu iskazuje u okviru okruženja u kojem se kretao? I šta je mogao zbunjeni dečko nemirnog duha kome je rođeni otac za 14. rođendan poklonio noć sa prostitutkom?
Jedna od definicija objašnjava inteligenciju kao sposobnost prilagođavanja svakoj situaciji. Od rešavanja sitnih logičkih problema do suočavanja sa ozbiljnim životnim situacijama, inteligencija čini resurs koji spasava stvar.
Međutim, nisam baš sasvim siguran da je ta definicija dobra kada je reč o genijalnim ljudima. Geniji su društveno neprilagodljivi, kapriciozni, u večitoj su frustraciji jer ljudi nisu u stanju da ih prihvate zato što ih ne razumeju. Ako se ne nađe neko ko će bezrezervno verovati u dar genija, od tog dara neće biti ništa.
I upravo je to najkraća moguća priča o početku karijere jednog od najčudnijih i najgenijalnijih likova koje je američka rock scena iznedrila. Govorim o čudesnom i prerano otišlom Warrenu Zevonu, čoveku kome je sopstvena genijalnost predstavljala neverovatno težak teret.
Hajde da se prisetimo kako je počela ta neverovatna karijera.
Ove nedelje, sa blagim zakašnjenjem od osam dana, predstavljam vam Dane ludaje u Kikindi, izdanje za 2016. godinu.

Nastavite sa čitanjem… “Dani ludaje 2016 (1): Prvo fruštuk, onda sve ostalo”