Komadić mog srca

Danas ću otvoriti jednu temu koja me odavno žulja. Istina, njome smo se već bavili, ali smo retko isticali šta se tu zaista dešavalo.

Elem, govorim o pesmama kojima su večitu slavu doneli drugi, a ne oni koji su ih prvi otpevali. Kao prvi primer, podsetiću vas da sam o pesmi “Hey Joe” pisao još pre četiri godine. Billy Roberts je čovek o koga se svet jako ogrešio, uključujući onog producenta koji je na prvi singl Jimija Hendrixa dopisao da je to tradicional, i nas koji mislimo da je veliki Jimi Hendrix doneo tu pesmu svetu. Ne: Jimi je tu pesmu “samo” proslavio, jer se desio pravi čas da svet tu pesmu čuje. A Billy Roberts je, jebiga, zaboravljen. Annoyed

Nešto veoma slično se desilo i sa sledećom, današnjom pesmom. Poslušajte dobro.

Šta je bilo? Sad se i babo češka po glavi, a? Surprised smile

Nastavite sa čitanjem… “Komadić mog srca”

Rode ili ždralovi, ponekad je svejedno

Verujem da znate ko je Marc Almond. Ovaj vanserijski pevač je tokom duge i plodne karijere pokazao da je postmodernoj vokalnoj interpretaciji važnije dodati pamet nego belkanto. Da nije tako, njegov glas ne bi bio dovoljno ubedljiv. Da nije tako, Almond ne bi smeo (ili bi smeo, pa bi propao u pokušaju) da zahvati i neke veoma neobične muzičke materijale. Poput ovog.

(Originalni spot onemogućava ugradnju na stranice: pogledajte ga direktno na Cevki.)

Nastavite sa čitanjem… “Rode ili ždralovi, ponekad je svejedno”

Vrlo je lako znati engleski. Loše, to jest.

Postoji jedan čovek kojeg klasična rock scena Engleske smatra učiteljem. Dobar jezik, dobre ideje, na mahove čak i solidna muzika. Ljudi koji mu skidaju kapu su, inače, predvodnici. Ostavio je traga, naročito, tokom turbulentnog prelaska iz romantičnih šezdesetih u opojne i idejama bogate sedamdesete. Povukao se u tihe tokove pred stihijom medijske kontaminacije dobrih ideja, ne prestajući da stvara sa jednakim žarom, voleći najpre svoj jezik, pa dobre ideje, na mahove čak i solidnu muziku.

Njegovo ime je Roy Harper. A o njemu prokleto malo znamo zato što prokleto loše poznajemo tu kategoriju engleskog jezika kojom se on služi i, važnije, što se on prokleto dobro krije od trendova koji ne omogućavaju dubine koje on podrazumevano dostiže na svojim muzičkim izdanjima. A tih izdanja je Harper nabrojao preko 30 tokom proteklih pedesetak godina neprekidnog rada.

Nastavite sa čitanjem… “Vrlo je lako znati engleski. Loše, to jest.”

Žudnja za životom u vukojebini u pustinji Mohave

A desert road from Vegas to nowhere
Some place better than where you’ve been
A coffee machine that needs some fixing
In a little café just around the bend…

Da li ste gledali film Bagdad Café (1987)? Ako niste, pronađite način da učinite to. Neću vam prepričavati taj film: kad se pretvori u reči, radnja zvuči banalno. Slojevi su ono što kombinaciju te priče, slike i muzike čini veličanstvenim delom… A pre nego što se tokom gledanja potpuno zbunite pitajući se “zar je moguće da Holivud ipak…”. Ne, nije moguće da Holivud ipak napravi niskobudžetno remek-delo u kojem se, za početak, ne vređa inteligencija gledaoca. Za taj posao, na američkom tlu su zaduženi drugi:  nezavisna produkcija, Tarantino (koji je potekao iz prve grupe i nikad to nije zaboravio) i strana produkcija. U slučaju ovog filma, nemačke pare su sačuvale duh divnoj priči.

A dušu onoj slici prevrele prašine pokraj puta kojem je i bog rekao laku noć dala je ova pesma.

Beskrajno tužni tonovi. Savršen kontrapunkt fenomenalnoj fabuli koja na mahove izaziva utisak da će se svakog časa pretočiti u burlesku.

Nastavite sa čitanjem… “Žudnja za životom u vukojebini u pustinji Mohave”