Seksi devojkama je lakše

Mali eksperiment, izveden u prvom licu… A vi, kako se ophodite prema devojkama? Odlučujete li prema njihovom seksipilu? Ne lažite.

U ovom eksperimentu, Kerolajn je pokušavala da izvuče razne usluge na javnim mestima bez plaćanja, ponašajući se jednako, ali izgledajući različito. Kako je prolazila, pogledajte u ovom video klipu.

 
Bolje da ništa ne izjavljujete, napravićete samo još gore. Ovakvo ponašanje je ugrađeno u muški rod pre milion godina i tu se ništa ne može.

Glava 31: Orehovo-Zujevo – Kruto.

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiPosle zalaska sunca, selo Čerkasovo je proglašeno za prestonicu, tamo je sproveden zarobljenik, tamo je improvizovan miting pobednika. Svi govornici su bili trešteni pijani, svi ponavljali isto: Maksimilijan Robespjer, Oliver Kromvel, Sonja Perovska, Vera Lasulič, kaznena ekspedicija iz Petuški, rat za Norvešku, i ponovo Sonja Perovska i Vera Lasulič…

Iz gomile su vikali: “A gde je tu Norveška?…” “Ko zna! – odgovarali su drugi – Bogu za leđima!” “Bilo gde da je, – čuo sam glasove – bez intervencije nećemo proći. Da bi se obnovila privreda razorena ratom, prvo se mora razoriti, a za to je potreban građanski, ili bilo kakav rat, potrebno je bar dvanaest frontova…” “Potrebni su beli Poljaci!” vikao je razroki Tihonov. “O, idiote – prekidao sam ga ja – kenjaš gurabije! Vadime, ti si blistav teoretičar, tvoje teze smo prikucali na naša srca, ali kad treba raditi, ti si smrdljivo govno! A šta će ti, budalo, beli Poljaci?…” “A zar se ja bunim – predavao se Tihonov. – Kao da su meni potrebniji nego vama! Norveška je ipak Norveška…”

U brzini i žurbi svi su nekako zaboravili da je ona već dvadeset godina članica NATO-a, a Vladik C-ski je već jurio u larionovsku poštu sa smotkom pisama i razglednica. Jedno pismo, sa objavom rata, bilo je upućeno kralju Norveške Olafu; ono je bilo sa povratnicom. Drugo pismo, tačnije – nije pismo nego čist list zapečaćen u kovertu, upućeno je generalu Franku: neka u tome vidi preteći prst, oficirčina, neka pobeli kao taj list, senilni razjebani kaudiljo!… Od premijera Velike Britanije Harolda Vilsona tražili smo sitnicu: skloni, premijeru, svoju glupu topovnjaču iz zaliva Akabe, a posle radi šta ti je drago… I, na kraju, četvrto pismo Vladislavu Gomulki: imaš puno i neotuđivo pravo na Poljski Koridor, a Jozef Cirankijevič nema na njega nikakvo pravo…

Poslali smo i četiri razglednice: Aba Ebanu, Moše Dajanu, generalu Suhartu i Aleksandru Dubčeku. Sve četiri su bile jako lepe, sa vinjetama i žirovima. Nek se raduju deca, možda će nas ti šmrkavci priznati za subjekte međunarodnog prava…

…

Da bi se obnovila privreda razorena ratom, prvo se mora razoriti, a za to je potreban građanski, ili bilo kakav rat, potrebno je bar dvanaest frontova...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Fotografija dana, 20. jun 2011

Kad nosiš fotoaparat(+) sa sobom tamo-amo, fotku dana je lako uhvatiti.

Talas lošeg vremena je trajao kratko. U kratkim periodima svežine kad sunce već udari, na nebu u ravnici se uobičajeno pojavljuju beli stratokumulusi. Ja ih nazivam “Simpsoni”, pogodite zašto. Winking smile Najpre sam mislio da izađem iz grada i uhvatim jedan total neba koji nije ometen krošnjama i žicama, ali onda pomislih – šta fali da zakačim i delić ulice?… I onda ispade ovako:

Fotografija dana za 20. jun 2011.

Mogao sam da iskloniram to granje desno. Štaviše, mogao sam da napravim tih osam koraka da bih izbegao ulazak granja u kadar. Problemom razloga zašto sam to ostavio će se već pozabaviti neko drugi. Smile with tongue out Neka ostane ovako, ima tome razloga.

Krajnje je vreme da izađem u polje i uslikam neko žito.

(+) Da, znam da novo izdanje Pravopisa nalaže da se piše “foto-aparat” umesto “fotoaparat”, a znam i objašnjenje za tu promenu. E, pa mene nećete videti da poštujem Pravopis u tom detalju. Šipak, doktore Šipka.

Glava 30: Orehovo-Zujevo

(Isečak)

Moskva - PetuškiViši kontrolor Semjonič, zainteresovan po hiljadu prvi put, poluživ, razgolićen, izleteo je na peron i glavom je lupio u ogradu… Trenutak, dva ili tri je još stajao, njihao se kao zamišljeni prutić, a zatim je pod noge putnika koji su izlazili pljunuo, i sve kazne za vožnju bez karte šiknule su iz njegove utrobe i razlile se po peronu…

Sve sam to video svojim očima i o tome svedočim svetu. A sve ostalo već nisam video, o tome ne mogu pričati. Krajičkom svesti, najmanjim krajičkom, sećam se kako se lavina putnika koji su silazili u Orehovu zaplitala o mene i usisavala me da bi me sakupila i kao pljuvačku ispljunula na orehovski peron. Ali to joj nije uspevalo jer su oni koji su ulazili zapušavali vrata onima koji su izlazili. Vrteo sam se kao govno u klozetskoj šolji.

I ako me tamo Gospod bude pitao: “Zar je moguće, Venja, da se više ničega ne sećaš? Zar je moguće da si najednom zaronio u onaj san od kojeg počinju sve tvoje nesreće?…”, reći ću mu: “Ne, Gospode, ne najednom…”

…

A zatim je pod noge putnika koji su izlazili pljunuo, i sve kazne za vožnju bez karte šiknule su iz njegove utrobe i razlile se po peronu...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Fotografija dana, 19. jun 2011

Celog dana slikam tamo-amo i svašta je moglo da se uzme kao fotka dana. Ali, prava se desila tek kad sam kasno pogledao kroz prozor…

Valja se setiti da će i letnji solsticij kroz koji dan: dani su dugi, a sumrak se pruža sporo i često ima čudne kombinacije boja. To je vredno foto-lova.

Kad smo kod čudnih kombinacija boja, baš to se desilo večeras. Doduše, to je kombinacija prirodnog i veštačkog svetla, u kombinaciji koju ne bih obukao. Hot smile Na ulici se nalazi svetiljka sa onom groznom žutom sijalicom, a na severnom nebu se prelivala neka neobično oštra plava boja. To sam morao da uhvatim – i uspeo sam.

Fotografija dana za 19. jun 2011.

Istina, malčice sam dopingovao dinamiku, namerno zatamnivši siluetu zgrade bolnice. Napatio sam se dok sam isklonirao jednu žicu, jer baš tu blizu se zatekla jedna od one dve plave trake na nebu (ona uz desni gornji ugao zgrade), a to sam po svak ucenu hteo da sačuvam. Boje su malčice iskočile kad sam pojačao kontrast, ali su tačno te koje sam i uhvatio. Kroz oba svetla prozora na najvišem spratu prodirala je neka grozna limun-žuta boja i to sam stišao, jer je privlačilo pažnju.

Sačekao sam da vidim koliko dugo će se ta plava boja zadržati. Izgubila se u pravcu nekog sivila kroz manje od pet minuta.

Scena je incident, pa tako nemam osobit komentar, ali ‘ajde: mišn akomplišd – zamalo. Dodatna beleška: sledeći put ću to morati da upotrebim puni tronožac i da odložim okidanje da ne bih ugrozio sporu ekspoziciju. Nije mrdanje uzrok tome što je vrh zgrade van fokusa, nego je to jedna od poznatih mana svih non-DSLR modela Canona pre pet godina (pa i kasnije): kad nema dovoljno svetla, fokus neće moći da se izvede kako treba. Nadao sam se da se to neće desiti (problem mi je odavno poznat), ali nisam uspeo ništa bolje, čak ni sa ručnim fokusiranjem u tačku beskonačnosti. Rešenje je poznato i košta toliko da ne smem da kažem, jer će me Jasna staviti u top ako sazna. Angel

Glava 29: 85. kilometar – Orehovo-Zujevo.

(Isečak)

…

Moskva - PetuškiA Semjonič je, među nama govoreći, veliki ženskar i sanjar, istorija sveta ga interesuje samo sa erotske strane. I kad su nedelju dana kasnije u oblasti Frjazevo ponovo nagrnuli kontrolori, Semjonič mi nije rekao “Moskva – Petuški? Sto dvadeset pet grama.” Ne, seo je kod mene za nastavak: “Pa, onda? Da li je on ipak pojebao tu Lukreciju?”

Ispričao sam mu šta je bilo dalje. S rimske istorije prešao sam na hrišćansku i došao sam već do priče o Hipatiji i… Ali, tada se naš voz kao ukopan zaustavio u stanici Orehovo-Zujevo, i Semjonič je krajnje zaintrigiran iskočio na peron…

I tako se to tri godine produžavalo, tako je bilo svake nedelje. Na liniji Moskva – Petuški bio sam jedini putnik bez karte koji Semjoniču još ni jednom nije dao ni grama, a uz to je ostajao živ i nebijen. Ali, svaka istorija ima svoj kraj, pa tako i istorija sveta…

Prošlog petka sam došao do Indire Gandi, Moše Dajana i Dubčeka. Dalje se nije moglo…

I evo, Semjonič je ispio kaznu, koraknuo je i pogledao me kao udav i sultan Šahrijar:

– Moskva – Petuški? Sto dvadeset pet grama.

– Semjoniču! – odgovorio sam gotovo moleći – Semjoniču! Danas si mnogo popio?…

– Prilično, – odgovorio mi je Semjonič samozadovoljno. Bio je pijan do besvesti…

– A, znači da ti mašta ludo šljaka? Znači: imaš snage da poletiš u budućnost? Znači: možeš sa mnom da pređeš iz sveta mračne prošlosti u slatki vek koji se “rađa”?

– Mogu, Venja, mogu! Danas sve mogu!…

– Od Trećeg rajha, četvrtog pršljena, Pete republike i sedamnaestog kongresa, možeš sa mnom zakoračiti u svet koji priželjkuju svi Jevreji, petog carstva, sedmog neba i drugog dolaska?…

– Mogu! – grmeo je Semjonič. – Pričaj, pričaj, Šeherezado!

– Onda, slušaj! Biće to dan, “izabran među svim danima”. Tog dana će Simeon na samrti konačno reći: “Sada otpusti roba svog, Gospode…” i reći će arhanđel Gavrilo: “Bogorodice devo, raduj se, blagoslovena si mešu ženama”. A doktor Faust će progovoriti: “Ovo je tren! Produži se i traj!” I svi čija su imena zapisana u knjigu života zapevaće: “Raduj se, Isaija!” i Diogen će ugasiti svoju sveću. I biće dobro i lepota, sve će biti dobro, i svi će biti dobri, i osim dobra i lepote ničeg neće biti, i svi će se sjediniti u poljupcu…

– Sjediniti u poljupcu? – zarzao je već nestrpljivo Semjonič…

– Da! Sjediniće se u poljupcu dželat i žrtva; i zloba i namera, račun, napustiće srca, i žena…

– Žena!!! – zatreptao je Semjonič – Šta? Šta žena?!!

– I žena sa istoka će zbaciti feredžu! Žena sa istoka če definitivno sa sebe zbaciti feredžu i ugnjetavanje! I leći će…

– Leći će!!! – sav se tresao.

– Da! I leći će vuk sa jagnjetom, ni jedna suza neće poteći, a momci će izabrati sebi devojke koje im se dopadaju, i…

– O-o-o-o-o! – zastenjao je Semjonič. – Da li će uskoro? Da li će biti uskoro?… – i počeo je kao španska ciganka lomiti ruke, a zatim je užurbano, zaplićući se u odeću, počeo skidati mundir, pantalone uniforme, i skinuo se do gola…

…

I svi čija su imena zapisana u knjigu života zapevaće: "Raduj se, Isaija!" i Diogen će ugasiti svoju sveću...

(iz romana “Moskva – Petuški”, Venedikt Jerofejev, 1969.)

Šta vidi kamera astronauta

Ovo je nesvakidašnje i nadahnjujuće… Pogledajte skup fantastičnih video snimaka načinjenih tokom ekspedicija na međunarodnu svemirsku stanicu…

Nemam šta da kažem, osim da preporučim: ako imate dobar link, idite na youtube stranicu, uključite HD verziju (720p ili 1080p) i pogledajte ovaj kratki film u režimu punog ekrana. Tek tad ćete moći da se unesete u ovaj snimak.

 

(Via)