Jedan od mojih francuskih prijatelja me je častio sa nekoliko diskova na kojima su reizdanja grupa za koje nikada nisam čuo. Poručuje mi: “u pitanju su izvođači na koje su zaboravili i u sopstvenoj državi, a njihovi radovi su više nego zanimljivi.” Njegove preporuke do sada nisu omanjivale, pa je na meni bilo samo od čega da počnem. Po sistemu eliminacije “eci-peci-pec”, prvi album koji sam pustio bio je La Clef Des Songes (1975), jedinac grupe Pentacle.
Često mi se dešava da sasvim slučajno nabasam ne interesantnu muziku koja mi privuče pažnju, a da pojma nemam o čemu se, zapravo, radi. Ovoga puta sam pao na zabavni animirani spot koji me je povukao da malo istražim autore.
Kada se zaposlila kao sekretarica u Motownu, Martha Reeves se, verovatno, potajno nadala da će joj se ukazati prilika i da se okuša kao pevačica. Promućurni Berry Gordy, o kome ne treba trošiti reči jer je upravo on “otac” soula i funka, pridodao joj je prateću vokalnu grupu The Vandellas i uspešna priča je mogla da počne. Od 1963. godine pa nadalje, ovde devojke su zabeležile 25 uspešnih singlova.
Možda nije najbolji, ali je sigurno najuspešniji je onaj na kojoj se nalazila pesma “Dancing in the Street“(1964).
Čačkajući po statistici Suštine pasijansa, lako sam utvrdio da je Richard Thompson jedan od muzičara koje smo najčešće pominjali. Razlog za to je, pored toga što smo Grba i ja njegovi okoreli fanovi, i dugotrajna i bogata muzička karijera koja teško može sa bilo čijom da se uporedi. Iako se o njemu relativno malo govori u medijima, njegovo mesto je rame uz rame sa najvećim autorima koji su potekli iz Ujedinjenog Kraljevstva. Tu mislim na Costella, Townshanda, Raya Daviesa…
Thompson mu dođe kao popularna kombinacija “3 u 1” – rafinirani pisac tekstova i muzike, strastveni pevač i neverovatan gitarista. Što reče jedan od mojih prijatelja koji je uspeo da ga vidi na koncertu: “Gledam ga na sceni, a tokom cele svirke imam utisak da se na njoj nalaze trojica gitarista.”
Sinoć sam bio na promociji interesantne knjige. Uživao sam slušajući pametne i mudre ljude, a posle toga je usledio uobičajeni koktelčić. Ćaskanje sa prijateljima i istomišljenicima mi je još više popravilo raspoloženje, sve dok je nisam primetio gospođu koju je već načeo zub vremena.
Umesto da razgovara, neprestano je klimala glavom i nije skidala osmeh sa lica.
Mediji nam svakodnevno sugerišu da “osmeh govori o vašem unutrašnjem miru i životnom optimizmu”, a razni lajfkouči “da ostavlja bolji utisak na sagovorinika”. Ovde je bilo u pitanju nešto drugo – gospođa je imala nove zube od najmanje 10.000 € i to su morali svi da primete.
Solsbury Hill se nalazi u blizini Batha, u okrugu Somerset u jugozapadnoj Engleskoj i nekada je bio omiljeno mesto Petera Gabriela za šetnju i džogiranje. Prema legendi, na brdu je podignut hram u čast Apolona, boga koji je u grčkoj mitologiji, između svega ostalog, bio zadužen za muziku, umetnost, poeziju…
Možemo samo da naslućujemo šta se za vreme tih šetnji Gabrielu muvalo po glavi.
Oni sa malo dužim pamćenjem setiće se grupe The Raspberries. U vreme kada je hard rock počeo da tutnji svom snagom, predstavljali su anomaliju – nosili su kratke kose, a njihova verzija power popa bila je duboko ukorenjena u muzici koju je “britanska invazija” donela u Ameriku tokom šezdesetih.
Imali su sve preduslove za uspeh, ali im je stalno izmicao.
Iako su za sobom ostavili četiri odlična albuma, jedini pravi hit imali su sa pesmom “Go All the Way” (1972) koja zvuči kao da ste spojili The Who i višeglasno pevanje Beatlesa. Glavni autor i vođa, Eric Carmen, sredinom sedamdesetih je izgubio živce i raspustio grupu.
Kako je već bio zapažen kao talentovan autor i odličan pevač, Carmenu nije bilo teško da isposluje ugovor za solističku karijeru. Usput je malo okrenuo ćurak, pa je njegov debitantski album Eric Carmen (1975) pun grandioznih balada i savršen je podloga za slamanje nećkanja kod dama.
Ovo je provereno u više navrata.
“All by Myself” je zasigurno njegov najveći hit i pesma koju “svi znamo”, jer ne može da izostane sa bilo koje kompilacije u čijem nazivu je reč ljubav. Ako zanemarimo pomalo predvidljiv tekst o usamljenosti i očaju, u muzičkom smislu je sve odrađeno perfektno.
Kao obrazovani pijanista, Carmen je u aranžmanu ove pesme citirao Sergeja Rahmanjinova (jedan od Samuraja će potvrditi da je iz drugog stava Klavirskog koncerta br. 2 u C-molu), misleći da je njegova muzika u javnom vlasništvu. Ta zabluda ga je skupo koštala: 12% prihoda od autorkih prava.
Nespornog kompozitorskog talenta i pevačkih sposobnosti (pokušajte da ga oponašate u visokim registrima), Carmen nikada nije uspeo da uspostavi sopstvenu solo karijeru.
Ostaće upamćen po ovoj pesmi i hitovima za druge poznate pevače.