I wanna tell you a story
Every man oughta know
If you want a little lovin’
You gotta start real slow
She’s gonna love you tonight now
If you just treat her right now
Iz priloženih stihova jasno je o čemu se u pesmi radi. Klasika. ![]()
Stecište onih koji umeju da čitaju između redova
I wanna tell you a story
Every man oughta know
If you want a little lovin’
You gotta start real slow
She’s gonna love you tonight now
If you just treat her right now
Iz priloženih stihova jasno je o čemu se u pesmi radi. Klasika. ![]()
Dešava mi se da na ovim stranicama pljucnem po razmaženim zvezdama popularne muzike, jer one ponekad baš znaju da uprskaju stvari u nedostatku inspiracije. U tom trenutku, po nepisanom pravilu, uvek se setim uličnih svirača po raznim gradovima koje sam obišao – oni nikada neće postati zvezde, ali ono što rade, to je najčešće iz srca i ubeđenja.
A često i iz nužde…
Vest? Šta je, danas, vest? Većina priučenih novinara iz današnjih medija nisu ni bili na prvom času, onome na kome se uči da vest, da bi bila potpuna, mora da odgovori na čuvenih pet pitanja (ko, šta, gde, kada, kako).
Tako da su današnje “vesti” postale nešto za šta nemam odgovarajuću reč.
Ko god da je u rukama držao bilo koju ozbiljnu kompilaciju iz šezdesetih, natrčao je na grupu The Mindbenders. Imali su jedan golemi hit, koji je na takvim izdanjima neizbežan, kao i nekoliko manjih.
Uprkos tome, nisu daleko dobacili.
Ne dešava mi se često da zapnem sa traženjem informacija o nekoj opskurnosti. Obično se nađe neki zaluđenik koji baci nešto svetla na pojedinu pesmu, autora ili grupu o kojoj nema nikakvih informacija.
Ovoga puta sam naišao na totalni mrak.
Kraj godine mi uvek pojačava nervozu. Ne mogu da se odbranim od novih albuma sa božićnim pesmama koji naviru sa svih strana, pa brzo izgubim volju da listam nova izdanja. Kod nas, hvala Bogu, još uvek ne vlada takva potrošačka groznica kao što je to slučaj na mestima gde novac nije deficitarna roba.
Ionako poslednjih meseci nema ništa važno u muzičkom svetu da se sluša i kupuje.
Jutros, onako sanjivom, dok prelistavam feedove sa muzičkim izdanjima, oči su mi u trenutku raširile i trenutno sam se razbudio – izlazi novi album Southside Johnnyja! Kupljeno, na neviđeno. ![]()
Oh hey mister bartender please come here
I don’t want trouble and I have no fear
One Scotch, one Bourbon, one beer
Veoma rano sam naučio da pijem. Pravilo broj jedan koga sam se pridržavao je da različita pića ne treba mešati. A poželjno je da znaš i kada da podigneš ručnu. Zbog toga su za broj mojih pijanstava dovoljni prsti jedne ruke. ![]()
Nije loš rezultat za ove godine. ![]()
U vreme kada sam bio muzički urednik radija što ga je Šef onomad pominjao, pojavili su se i Coldplay. Svideli su mi se na prvo slušanje jer su bili strastveni i zavodljivi – u njihovoj muzici bilo je okupljeno svo pozitivno nasledstvo britanske pop/rock škole.
Nizali su hitove kao od šale, a onda su se, posle desetogodišnje uspešne karijere, potpuno pogubili.
Ova pesma se odavno zavrtela na Suštini pasijansa, ali bez propratne priče.
Vreme je da to ispravimo i stavimo je u pravi kontekst.
Kada se upustim u memoarsku literaturu, iznenađenjima nikada kraja. Tako sam, čitajući nešto o Davidu Bowieu naleteo i na ovaj, meni totalno nepoznat, biser.
Doduše, u vreme nastanka ove pesme, Bowie se još uvek odazivao na ime David Jones° i svim silama se trudio da izda prvi album.