Pretposlednja fotografija iz ovonedeljne retrospektive radova Mikice Andrejića.
Author: Suština pasijansa
Glugenije Svemogući: Dugo očekivani intervju
Najpre, velika prašina se digla. Onda su došli preko student-servisa, pa očistili tu prašinu. Onda su krenule glasine, od one najgore vrste, kao ono kad cela kafana ućuti kad uđete u nju, a svi gledaju u vas. Onda se, kao, malo smirilo, svi gledali svoja posla, pa se i ućutali. Izgledalo je kao da su zaboravili.
Ali nisu.
Kada smo započeli intervju sa Glugenijem Svemogućim, još je bila jesen. A onda, negde uoči Nove godine, Glugenije Svemogući je naprasno odlučio da povuče dugo vođeni intervju kada smo mu ga poslali na autorizaciju. Težak udarac, ali da je bio baš sasvim neočekivan, to ne bismo mogli reći. Jer znate, voditi bilo kakav razgovor – čestit, uljudan i dvosmeran – nije teško čak i kad ga vodite sa nekim namćorom, poput našeg Šefa ili Vana Morrisona. Intervju sa Glugenijem Svemogućim, međutim, zahteva strpljenje koje prevazilazi velemajstorski nivo dopisnog šaha: sve ide korak po korak, brižljivo se, danima, analizira svaka reč pre nego što se uputi sagovorniku, a onda se sve odjednom sruši nekim pacerskim potezom, odigranim možda iz besa ili iz nehata, možda zbog neke više sile, ko bi to znao. Bolno nepredvidljiv, izgubljen u svemiru, svakako nepodmitljiv, brutalno direktan kada uopšte poželi da vam se obrati, Glugenije Svemogući je nadaren da vas izbaci iz takta. Tražili smo mu sliku i poslao nam je fotografiju nekakve škrabotine. Šta je ovo, pitamo, a on nam veli: “Ako Pikaso, onda grafit; kao da jesam.” Kakvo pitanje, takav odgovor.
Zbog toga na činjenicu da smo uopšte uspeli da obavimo ceo intervju sa najmisterioznijim saradnikom Suštine pasijansa gledamo kao na više od uspeha. Čak, ovaj događaj se može smatrati i nekakvom prekretnicom. Međutim, upozoravamo vas da bi ovaj intervju trebalo da pročitate što pre, možda čak i da ga iskopirate na svoje računare. Elem, nismo hteli da pošaljemo konačnu verziju na autorizaciju, da ne bi ispalo ono što je već ispalo – da nam intervju postane neodobren u poslednjem času. Zato ćemo možda morati da menjamo sadržaj teksta, možda i više puta, dok Glugenije Svemogući ne odluči da je najzad dobar ili da ga možda treba izbrisati. Rizik je realan, a izbor je vaš. Izvolite.

Ah, da: poslednja napomena, dužni smo vam je. Prekjuče ste dobili ključ za čitanje izjava Glugenija Svemogućeg. Posle toga ste mogli da pomislite da je to samo maska, a da zapravo “čovek piše te nebuloze”, kao što je jedan Čitalac Između Redova U Pokušaju odlučio da je shvatio posle pola minuta čitanja. Nije takav slučaj. Tekstovi jesu polirani, ali to je učinjeno isključivo tako što je unutar teksta korišćen taster Delete, a jedino što je dopisivano ili menjano su znakovi interpunkcije i velika slova. Ništa više nije menjano u odnosu na matični tekst koji je izjavio Glugenije Svemogući.
Ako niste spremni da prihvatite ovu činjenicu, možda bi bilo bolje da se ne upuštate u čitanje sledećeg sadržaja. A ako vam je jasno da vas ovde niko ne laže, izvolite.
Nastavite sa čitanjem… “Glugenije Svemogući: Dugo očekivani intervju”
Lisabonska priča 4

Četvrti dan u kojem pratimo Mikicu Andrejića po njegovim lisabonskim foto lutanjima.
Lisabonska priča 3
Predstavljamo vam treću fotografiju iz ovonedeljne retrospektive lisabonskih foto radova Mikice Andrejića.
Lisabonska priča 2
Nastavljamo ovonedeljnu retrospektivu foto putovanja po Lisabonu kroz objektiv Mikice Andrejića.
Lisabonska priča 1
Ove nedelje predstavljamo vam foto radove Mikice Andrejića.
O svom bavljenju fotografijom, Mikica kaže:
Utovar nedeljom, 7. februar
Nemirni ste, iako nemate nikakav neposredan problem. Žulja vas nešto, mada ste sve poslove završili još pre nego što je ovaj dan počeo. Hvata vas strah u rođenom domu, u po bela dana. Sve je jasno: oboleli ste od akutnog izbornog sindroma. Ne brinite, proći će.
Kao što znate, ima viceva koji nisu nimalo smešni: oni koji postoje kao bizarno konstruisana hiperbola o stanju naroda, gde nam se kao rešenje nudi da bez ikakvog truda ostanemo takvi kakvi jesmo, polupani i zaludni, nesposobni da rešimo bilo koje pitanje. Postojanje vica, bilo kakvog, a naročito lošeg, kao da daje alibi svakom pasivnom ponašanju: “ne mogu oni mene tako malo da plate koliko malo ja mogu da radim”, reče mnogi državni službenik koji zbog tog stava nije dobio otkaz, već unapređenje… I najgore od svega, smejemo se tim lošim vicevima kao da se dešavaju nekome drugom, u nekom putujućem teatru apsurda, pa će taj vodvilj da ode isto tako kako je i došao, ostavljajući nas na miru, zajebavajući od sutra nekog drugog.
Ali to nikako da se desi. Loši vicevi su nalik mladežu na nezgodnom mestu: ružni su i smetaju, ali je opasno uklanjati ih, jer posledice mogu da budu neuporedivo ozbiljnije, a daleko bilo – i opasne.
Jedan od tih viceva koji nisu smešni, ali moraju da postoje jer istinu ne možemo drugačije da izdržimo, beše onaj u kojem Srbin A upita Srbina B, koji se upravo vratio iz Švedske: “A kako je tamo”. “Ma hajde”, odgovara ovaj, “pa oni zaostaju za nama čak trideset godina!” “Kako je to moguće?”, začudi se pitalac. “Pa, kod njih je još uvek dobro!”, odgovara ovaj.
Hočem da džuskam s nekog
Don’t you wanna dance?
Say you wanna dance…(Dance)
Uh-huh
With somebody who loves me
Pre neki mesec pisali smo kako veliki majstori od šalala pesmice naprave nešto što izgleda poprilično ozbiljno. I eto ga opet! Doduše, vidi se da je David Byrne ovaj put primenio poprilično nonšalantniji pristup i od svega napravio dobro zezanje, ali nama to i dalje bolje zuči od originala ![]()
Andamansko more
Današnja fotografija preuzeta sa sajta National Geographic, autor je Eduard Paravyan.
Tango
Fotografija preuzeta sa sajta National Geographic, autor je Visarut Teerawatvichaikul.





