Не тај албум него онај други

Мало има албума које знам напамет, али некако испада да међу њима највише има дугачких и компликованих ствари. Ваљда зато што њих и треба слушати више пута да би се све чуло, а и могу да се слушају више пута јер увек има још нешто што нисам дотле приметио.

Пошто смо сад као сви исукали црвене фломастере да свечано обележимо годишњицу Тамне стране месеца… варате се, није то тај албум за који сам зашиљио тастатуру. Мада и њега знам напамет, и могу било кад да га преслушам поново, али не, није тај.

Моја страна Пинк Флојда је “Мајка атомског срца“, и то пре свега истоимена свита. Остатак албума не изостављам, све то чини целину, али још нисам докучио како, осим интуитивно (у преводу: не умем да објасним).

Нека ми овде буде дозвољена једна гастарбајтерска успомена: укупно двапут сам у печалби сањао да у ствари лежим код куће на каучу док око мене одзвања музика. Једном је то било “10000 авиона на крову” Филипа Гласа, други пут Флојд, управо овај албум.

Двадесети век је донео доста музичких експеримената, мешања стилова, убацивања разних звукова уместо инструмената. Изводила се музика са шеснаест тонова по октави уместо стандардних дванаест (или беше са осам пута више од дванаест), без ритма, без мелодије. Чак су се појављивали и рок бендови без бубњева (Манго Џери) и без гитара (Ретка птица). И сам Флојд је имао, закључно са овим албумом, излета у ту врсту опита – “Тањир пун тајни” се састоји од доста гребања по жицама, лупања по унутрашњости клавира, једног скоро механичког бубња који се помаља из бесконачности и примиче малом мозгу слушаоца, што се на крају све растапа у величанствену оргуљашку оргију.

“Мајка” је један од ретких комада где све то некако делује, изнутра је складно и има потку која сву ту гунгулу прожима и води од почетка до краја. Јесте, у песми звони телефон, има којекаквих шумова, чује се изобличен глас техничара који захтева тишину у студију, ту је поприлична дувачка секција и то не у позадини него баш носи мелодију у кључним тачкама, и хор који то исто ради на неким другим местима. Свеопшта папазјанија… али то ради.

Сами Флојдовци никад нису волели ову ствар, пре свега зато што је била компликована за извођење (16 чланова хора, дувачи, гомила инструмената, све то треба озвучити – са тадашњом техником често није ни могло да се изведе), што је главну мелодију написао спољни сарадник… што се мене ама баш никако не тиче. Ово остаје албум који пуштам себи кад сам добар и заслужим.

Velikosrbski amaterizam, iliti: koga poslati na pusto ostrvo sa albumom The Dark Side of the Moon

Mediji imaju jezivu osobinu propitivanja VIP ličnosti. Najgore pitanje od svih je: “Šta biste poneli na pusto ostrvo?” Moje pitanje je bolje: “Koga biste, opremljenog samo albumom The Dark Side of the Moon, poslali na pusto ostrvo?”

Dan pred četrdesetogodišnjicu objavljivanja nestvarnog genijalnog albuma The Dark Side of the Moon, desilo mi se normalno subotnje jutro. Omladinac se razdragano probudio u šest ujutru, već pola sata kasnije je bio duboko nezadovoljan stanjem zakucanosti bežičnog rutera, što sam rešio brzinom proporcionalnom količini komatoznog stanja u kome sam bio; konačno sam ustao u devet, nažalost kupio novine, i nažalost krenuo da ih čitam.

Nastavite sa čitanjem… “Velikosrbski amaterizam, iliti: koga poslati na pusto ostrvo sa albumom The Dark Side of the Moon”

Utovar nedeljom, 10. mart

Sad već znate, je li tako, da postoje i teme vredne bavljenja, a ne samo televizija-politika-stres-sport-opet stres.

“Rekao bih da kad smo zgotovili album, svako je mislio kako je to nešto najbolje što smo ikada uradili. I svako je bio vrlo zadovoljan rezultatom. Ali nije bilo šanse da je iko osetio kao je to pet puta bolje od albume Meddle ili osam puta bolje od albuma Atom Heart Mother, ili kolike već ono bejahu različite brojke o prodaji. Bilo je to… Ne samo činjenica da je album dobar, nego takođe i nešto što je nastalo na pravom mestu u pravom trenutku.”

There is no dark side of the moon, really. As the matter of fact, it is all dark.

Nastavite sa čitanjem… “Utovar nedeljom, 10. mart”

Kako je napravljena istorija

Dragi moji,

Danas Suština pasijansa otvara svoje srce jubileju.

Mislim – jebe se nama za jubileje, nismo spali na to da nam godišnjice predstavljaju lajtmotiv delovanja, ta vremna su prošla, cveće je nabacano na žutu kaldrmu dok je priolazila štafeta, nego ovo je ozbiljna stvar.

Elem, danas je četrdeset godina jednog od najvažnijih dela u muzici dvadesetog veka. Reč je o albumu The Dark Side of the Moon°, magnum opusu engleske grupe Pink Floyd.

Predlažem da saznate poneku pikanteriju o nastanku tog dela.

Nastavite sa čitanjem… “Kako je napravljena istorija”

Otkrivanje asteroida 1980-2012

Poslednjih nedelja se nešto silno pričalo o asteroidima. Te ovaj prolazi blizu, te hoće li nas onaj zveknuti, te nikad ih nije bilo toliko… E, čekaj malo: bilo ih je. Oduvek ih je bilo, pri čemu hajde da se dogovorimo, onako u duhu postavke Ajnštajnovih referentnih okvira za raspravu, da “oduvek” smatramo tek veoma kratki period istorije kosmosa u kome je čovek podigao glavu i počeo da čata po zvezdama.

Tek smo nedavno uspostavili metodologiju, tehniku i praksu katalogizovanja i praćenja kretanja asteroida. A to “nedavno”, ajd’ opet po Ajnštajnu, smatrajmo periodom od tridesetak godina… Elem, neko je bio vredan, pa napravio šematski prikaz razvoja kataloga asteroida – pre toga, to je bilo samo rasuto kamenje koje se dominantno nalazi u tzv. asteroidnom pojasu između Mara i Jupitera. Pogledajte sledeću animaciju. Pre nego što započnete, savetujem da prebacite snimak u HD rezoluciju i da raširite sliku preko celog ekrana: tako ćete lakše prepoznati detalje koji su u ovoj ilustrovanoj priči važni.

Fascinantno!

A sad, ukoliko ste se uplašili, lakše malo. Potencijalnu opasnost čine samo tačkice obojene u crveno. Kažu da postoji realna verovatnoća a nas nešto klepi u sledećih 1000 godina; kako su do tog broja došli, ne bih znao da kažem…

Kako je jedan leptir uništio krov kuće

Ono jeste da liči na scenu iz nekog filma o inspektoru Kluzou i jeste da je to reklama za tamo neki ZOIL, ali je baš dobro.

Naravoučenije 1: osiguravajuća društva su ponekad nesklona da isplate premije i za mnogo verovatnije događaje.

Naravoučenije 2: nemoj reći da je nešto nemoguće.

Naravoučenije 3 ću da prećutim jer sam ja jedan lepo vaspitan momak.

Kako sam naučio da prestanem da brinem i zavoleo… mleko

Cilj nauke je, sa jedna strane, što potpunije moguće razumevanje veze između čulnih iskustava u njihovoj celini, a sa druge strane, ispunjenje ovog cilja korišćenjem najmanjeg mogućeg broja pojmova i odnosa (traženjem, koliko god je moguće, logičkog jedinstva u slici sveta, to jest malobrojnosti logičkih elemenata).

Tako je pisao Albert Ajnštajn u svom eseju Fizika i stvarnost, tmurne 1936. godine. Šta ove komprimovane reči znače, objasniću na jednom lepom primeru.

No, pre primera, muzička podloga.

Pre više od dva milenijuma, briljantni grčko-rimsko-egipatski matematičar, astronom (i mnogo toga drugog) Ptolomej objavio je delo Almagest, koje je za astronomiju ispunilo budući Ajnštajnov zahtev. Nebo nad nama je opisano onako kako nam izgleda, i to veoma uspešno. U centru svemira se nalazi Zemlja, a oko nje se kreću Sunce, planete i stalne zvezde. Viševekovno iskustvo sakupljeno osmatranjem neba složeno je u homogenom obliku koji fomuliše pogled na nebo sa planete Zemlje. Ljudski rod je danas, i nažalost, zaboravio na veličinu uspeha Ptolomejeve astronomije. Spominjemo je tek sporadično, kada sa zanimanjem čitamo horoskope ili kada želimo da ismevamo srednjevekovni pogled na svet. Nepravda je to, a evo i zašto.

Nastavite sa čitanjem… “Kako sam naučio da prestanem da brinem i zavoleo… mleko”