Danas je Dan planete Zemlje

Upravo videh informaciju na blogu Svet nauke, inače bi mi možda promaklo. Preporuka više za taj sjajni blog.

Iskreno, malo je toga što bih ja mogao da kažem, a da se ne ponavljam bez veze: skoknite na taj prilog o Danu planete Zemlje, a ne propustite ni prošlogodišnji članak. Moj komentar je izlišan.

Earth Day 2011

Takođe, skrećem pažnju na matični sajt inicijative Earth Day 2011 – to je mesto da naučite, saznate više ili se barem zabavite sjajnim sadržajem. Mada, nije ni vreme ni tema za zabavu: vreme je za brigu i akciju.

Nisu potrebne bogzna koliko složene akcije: ako svako učini po malo, biće to u zbiru mnogo. Idite ponekad pešice ili biciklom umesto kolima. Ponesite ceger na pijacu umesto najlon kese. Tokom leta sušite kosu na prirodno, a ne fenom. Investirajte u bolju izolaciju svog doma. Poklonite svoj kućni štampač nekoj školi, a vi pređite na štampanje u PDF. Naterajte svoju okolinu da klasifikuje i reciklira otpad.

A ako nikad niste zasadili drvo, obećajte sebi da ćete ove godine negde to učiniti.

Ako niste u prilici da učinite bilo šta slično barem sutra, a kamoli svakodnevno, makar se setite one parole koja je već stara, ali nikako da se otrca jer postaje sve aktuelnija iz dana  u dan:

Ovu planetu nismo nasledili od roditelja,
nego smo je pozajmili od svoje dece.

(Via)

Da vam ne promakne: Johnny ponovo u sedlu

Džoni fotografisan u svom domu podno UtrehtaDobro de, ovo su kućni snimci, a šta god tvrdili na blogu Ravno do dna, zna se da Branimir Džoni Štulić drži jednu akustičnu Martin gitaru u svojoj sobi.

Dakle, ima tamo jedna stranica od pre nedelju dana na kojoj je pohvatano šest pesama koje su ko zna kad i ko zna kako procurele iz Džonijevog dobrovoljnog progonstva.

Aj-ši, aj-ša, jebat’ ga, konja jaše subaša…

Nastavite sa čitanjem… “Da vam ne promakne: Johnny ponovo u sedlu”

Preživeli smo sudnji dan

Zamalo. Doduše, bili smo optimisti, ali opet…

Sudeći po franšizi “Terminatora”, Skynet je postao svestan i počeo da nam presuđuje 19. aprila u 8:11. Samo ne kaže po kojoj časovnoj zoni. Ali svejedno, izvukli smo se, velim, pa sad možemo kako ‘oćemo.

E sad, samo još da preguramo 21. decembar 2012.

(Via)

Moje pravo da ignorišem

Ima raznih prava koje se daju na raspolaganje ljudima deklarativno, faktičkim pravima ili principom zdravog razuma. Ne znam na koji vid ličnog prava da se pozovem da bih mogao da upražnjavam ignorisanje.

Oprema za štrajkovanje glađu, žeđu i glupošću. Pričest četvrtkom.Pun mi ih je burag. Zahtevaju od mene neko dugo i skoncentrisano vreme, jedinu dragocenost koju mi još nisu oduzeli, da bi mi objasnili kako oni zapravo nisu isti; ne primećuju da jedino prihvatljivo objašnjenje može da se kaže u dve rečenice. Nazivaju me apolitičnim samo zato što ne želim sa svakim mamlazom da raspravljam o svojim stavovima; ne shvataju da me ti njihovi modeli angažovanja ne zanimaju.

Veoma su pažljivi da mi ne ponude mesto među sobom, mada su pokušavali ranije, i to je manje-više jedino na čemu sam im zahvalan. Nalaze za shodno da me provociraju i pritom misle da se ja zakopčavam na leđima. Ne primećuju da im se demagogija potrošila i da na mene ne utiču izlizane (mada prepakovane) fraze kojima pokušavaju da iz mene izvuku parolu koja će odati o čemu ja to zapravo mislim.

Nastavite sa čitanjem… “Moje pravo da ignorišem”